Ono što se dogodilo kada su u maju prošle godine izraelski komandosi upali na Mavi Marmara, najveći brod u pomorskom konvoju koji je nosio pomoć opkoljenoj Gazi, nije moguće poništiti. Desilo se, nema povratka. Ali diplomatske posljedice incidenta u kojem je ubijeno devet Turaka otišle su mnogo dalje nego što je iko mogao i predvidjeti prije 15 mjeseci.
U tom su se periodu naime između Turske i i Izraela “dešavali” pregovori koji su išli i naprijed i nazad. Svaki put kad bi došlo do približavanja, izbila bi nova pukotina. Pregovori su smatrani toliko važnim da je čak na tri mjeseca odloženo objavljivanje UN-ove istrage, koju je obavio bivši novozelandski premijer Geoffrey Palmer.
I kako to obično biva, rezultati istrage su procurili sami od sebe. Sadržaj dokumenta kaže kako je Izrael pretjerano kosristio silu, ali da istovremeno ta država ima pravo na blokadu pojasa Gaze. Premijer Benjamin Netanjahu izrazio je žaljenje zbog izgubljenih života, ali se odbio izviniti Turskoj. Tom je ponudom zvanični Izrael, nažalost, svjesno izabrao sitnu taktičku pobjedu zanemarivši strateško partnerstvo. U pitanju je više od važnih vojnih saveza, više od trgovine i turizma.
Primjera radi, Izrael može samo Turskoj zahvaliti što nije upotrijebila veto i time dozvolila da se jevrejska država pridruži OECD-u (Organizacija za ekonomsku saradnju irazvoj). Turska je sve važniji sagovornik u arapskom svijetu koji je izgubio svoje istinske diktatore: Mubaraka, Gadafija i Ben Alija. Možete se ne saglasiti s pravcem koji je Turska uzela, ali nema zemlje u regionu, uključujući i Iran i Siriju, koja nije u jednom trenutku iskoristila usluge Ankare.
(Ne)diplomatska tvrdoglavost
Izrael to više neće moći činiti. Slijedeći zbivanja na brodu Mavi Marmara Turska će izazove na koje je naišla u konvoju za Gazu, predati Međunarodnom sudu pravde. I to s pravom. Sve što je napisano u Palmerovom izvještaju u direktnoj je suprotnosti s izjavama generalnog sekretara UN-a o Gazi. Ili onoga što je o zbivanjima na okupiranim palestinskim područjima kazao Goldstone, ili Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda. Ako je, kako to tvrdi bivši novozelandski premijer, opsada legalna, onda je i okupacija zakonita. A to su već stvari o kojima se mora izjasniti Sud pravde u Hagu.
Benjamin Netanjahu
Izraelsko-turska “napuknuća” odraziće se i na sljedeću rundu izraelsko-palestinskog sukoba kroz američki pokušaj da se zaustavi, za ovaj mjesec zakazano, izjašnjavanje u UN-u o palestinskoj državnosti. Prijedlog za nove mirovne razgovore već je počeo cirkulirati kako bi palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa odvratili od izjašnjavanja.
Problem s američkim pokušajima da ponovno pokrenu pregovore jeste u tome da, čak i kad bi pronašao put kroz trnje izraelskih naselja, Abas bi za pregovarački stol sjeo s izraelskim premijerom koji je u više navrata dokazao da nije sposoban od drveta sagledati šumu.
Novi su događaji, posebice izraelska (ne)diplomatska tvrdoglavost, još više odvojili zvanični Tel Aviv od ostatka regiona, povećali udaljenost od Ankare. Ne bude li mudrosti i Netanjahu ne povuče izjave oko “bespotrebnog izvinjavanja za odbranu svojih građana, djece i društva”, Izrael će definitivno izgubiti najvećeg prijatelja i saradnika u tom dijelu svijeta.
U tom su se periodu naime između Turske i i Izraela “dešavali” pregovori koji su išli i naprijed i nazad. Svaki put kad bi došlo do približavanja, izbila bi nova pukotina. Pregovori su smatrani toliko važnim da je čak na tri mjeseca odloženo objavljivanje UN-ove istrage, koju je obavio bivši novozelandski premijer Geoffrey Palmer.
Diplomatske posljedice incidenta u kojem je ubijeno devet Turaka otišle su mnogo dalje nego što je iko mogao i predvidjeti prije 15 mjeseci.
I kako to obično biva, rezultati istrage su procurili sami od sebe. Sadržaj dokumenta kaže kako je Izrael pretjerano kosristio silu, ali da istovremeno ta država ima pravo na blokadu pojasa Gaze. Premijer Benjamin Netanjahu izrazio je žaljenje zbog izgubljenih života, ali se odbio izviniti Turskoj. Tom je ponudom zvanični Izrael, nažalost, svjesno izabrao sitnu taktičku pobjedu zanemarivši strateško partnerstvo. U pitanju je više od važnih vojnih saveza, više od trgovine i turizma.
Primjera radi, Izrael može samo Turskoj zahvaliti što nije upotrijebila veto i time dozvolila da se jevrejska država pridruži OECD-u (Organizacija za ekonomsku saradnju irazvoj). Turska je sve važniji sagovornik u arapskom svijetu koji je izgubio svoje istinske diktatore: Mubaraka, Gadafija i Ben Alija. Možete se ne saglasiti s pravcem koji je Turska uzela, ali nema zemlje u regionu, uključujući i Iran i Siriju, koja nije u jednom trenutku iskoristila usluge Ankare.
(Ne)diplomatska tvrdoglavost
Izrael to više neće moći činiti. Slijedeći zbivanja na brodu Mavi Marmara Turska će izazove na koje je naišla u konvoju za Gazu, predati Međunarodnom sudu pravde. I to s pravom. Sve što je napisano u Palmerovom izvještaju u direktnoj je suprotnosti s izjavama generalnog sekretara UN-a o Gazi. Ili onoga što je o zbivanjima na okupiranim palestinskim područjima kazao Goldstone, ili Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda. Ako je, kako to tvrdi bivši novozelandski premijer, opsada legalna, onda je i okupacija zakonita. A to su već stvari o kojima se mora izjasniti Sud pravde u Hagu.
Izraelsko-turska “napuknuća” odraziće se i na sljedeću rundu izraelsko-palestinskog sukoba kroz američki pokušaj da se zaustavi, za ovaj mjesec zakazano, izjašnjavanje u UN-u o palestinskoj državnosti. Prijedlog za nove mirovne razgovore već je počeo cirkulirati kako bi palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa odvratili od izjašnjavanja.
Problem s američkim pokušajima da ponovno pokrenu pregovore jeste u tome da, čak i kad bi pronašao put kroz trnje izraelskih naselja, Abas bi za pregovarački stol sjeo s izraelskim premijerom koji je u više navrata dokazao da nije sposoban od drveta sagledati šumu.
Novi su događaji, posebice izraelska (ne)diplomatska tvrdoglavost, još više odvojili zvanični Tel Aviv od ostatka regiona, povećali udaljenost od Ankare. Ne bude li mudrosti i Netanjahu ne povuče izjave oko “bespotrebnog izvinjavanja za odbranu svojih građana, djece i društva”, Izrael će definitivno izgubiti najvećeg prijatelja i saradnika u tom dijelu svijeta.
