Svjetski dan teatra obilježen je u, maltene, svim pozorišnim kućama u Bosni i Hercegovini. Uglavnom, pozorišni radnici se trude da sačuvaju dobrano uzdrmano i vlastito i dostojanstvo profesije, ali neprilike su ih natjerale da ozbiljno razmišljaju čak i o golom opstanku kuća i ansambala u kojima i za koje žive. Po svemu sudeći, najgore je u Mostaru, ali ni drugdje ne cvjetaju ruže.
Mostarsko narodno pozorište obilježava Svjetski dan teatra jedinom današnjom premijernom predstavom u BiH-a:
„Radi se o poteskoj drami o životu i djelu Osmana Đikića ’Đaurko moja’.“
Šemsudion Gegić svjedoči kako je to peta premijera od kad je prije nekih godinu i po doveden da raščisti stanje u ovoj kući, a pomalo sa stidom govori o ciničnoj koincidenciji da veliki teatarski praznik obilježi i aktiviranjem svoje ostavke na mjesto direktora:
„Ja sam najavio moju ostavku kao posljednji čin ucjene osnivačima da pomognu i priteknu u pomoć i riješe finasijsku agoniju Norodnoga pozorišta Mostar“, kaže Gegić.
Gegića osim spoljnih muče i unutarnja trvenja, najavljeni štrajk grupe glumaca, koji, jamačno, pokreću međusobne surevnjivosti prije negoli njegova motivacija. Bez nevolja, nažalost, nisu ni druge kuće. Mostarske, ali ne samo mostarske. Direktor tamošnjeg Pozorišta mladih 74 Sead Đulić navodi:
„Mi smo vjerovatno jedina teritorija koja je definisana Ustavom, to je naš kanton, koja je u budžetu za kulturu jednu ili dvije godine imala stavku nula. Ovdje je cilj uništiti, strati sve, ne dati bilo kome mogućnost da utiče na prosvjećivanje ljudi.“
Tuzlanski Kabere teatar večeras (četvrtak) kreće sa osmodnevnom međunarodnom smotrom TKT Fest, ali nekako na jedvite jade i uz ravnomjernu raspodjelu boli među svim učesnicima.
„Situacija je beznadežna što se tiče materijalno-finansijske potpore, što se tiče odnosa društvene zajednice prema onome što mi radimo. Mi imamo pune džepove nekakvih odluka o sufinansiranju, ali koje nisu realizovane, i veliko je pitanje da li će biti realizovane i za proteklu godinu“, kaže lider festivala Vlado Kerošević.
Inat uinat zatvaranju
Šemsudin Gegić, dramaturg, reditelj, univerzitetski nastavnik, veoma dobro zna kakva je situacija u bh. pozorištima. Nije spreman govoriti o poređenju sa sarajevskim Zemaljskim muzejom, koji je zatvoren više od godinu i po, ali se ne libi pokazati prstom na uzročnike sveopšte propasti ovdašnje kulture, jednako pozorišne i svake druge:
„Imate ministara koji javno kažu da su to socijalne gotovo potrebe. Nemam ja ništa protiv da oni nas stave u taj kazan zajednički za socijalne potrebe, ali vi morate odgovoriti javnosti jer vi trošite naš, javni novac. I mi plaćamo doprinose, i mi plaćamo poreze, i mi vraćamo dio novca od naših crkavica koje oni nama daju da bi oni mogli da to dijele“, kaže Gegić.
Sarajevski pozorišni radnici na vlastitoj koži su osjetili i osjećaju nebrigu vlasti, ali su, unatoč svemu, odlučni igrati, odlučni opstati, zadržati se iznad vode.
„Mi moramo da igramo bez obzira na sve – i mi ćemo igrati uprkos svemu“, naglašava Dragan Jovičić, iz Kamernog teatra 55.
„Jedna stvar koja neće dozvoliti da se pozorište zatvori, a to je, prije svega, inat", kaže Ermin Sijamija, iz Narodnog pozorišta.
Možda tek inat, a možda i jedna malo složenija emocija, potreba da se uopšte bude, naprimjer, natjerala je zaposlenike mostarskog Pozorišta mladih da, kako su nasilno istjerani iz vlastite kuće, već tri godine igraju na gostujućim daskama, pokazujući, možebiti, svoje najsjajnije lice u četiri decenije postojanja.
„Ako nam uzmu rad, onda smo mrtvi. Mi smo u 2013. izveli 362 programa, odnosno predstave u gostima – protiv bezumlja, protiv ljudi koji znaju samo rušiti, protiv malih ljudi koji misle da odlučuju o našim sudbinama. Zapravo, nema druge borbe nego pokazati da smo stvaralački jači“, kaže Sead Đulić.
„Teatar je žilav mehanizam. Nismo mi u krizi od jučer. Nikada vlasti nisu imale bogzna kako blagonaklon odnos prema umjetnosti. Uvijek su to smatrale troškom, nečim bez čega bi se jednostavno moglo. Država daje para onoliko koliko ima zaposlenih isključivo za plate, a za produkciju - snađite se, vidite kako ćete. Ili - igrajte reprize ako ne možete napraviti premijere, što je katastrofalno. I onda, naravno, da su ljudi, pravi menadžeri našli jednu ideju, a to je da se udružuju, da zajednički realiziraju projekte koji se računaju i jednima i drugima kao premijerni projekat u smislu obaveza prema osnivačima, a na taj način prave velike, ozbiljne projekte, estetski utemljene projekte“, konstatuje Vlado Kerošević.
Pa - neka glumci uđu.
Mostarsko narodno pozorište obilježava Svjetski dan teatra jedinom današnjom premijernom predstavom u BiH-a:
„Radi se o poteskoj drami o životu i djelu Osmana Đikića ’Đaurko moja’.“
Šemsudion Gegić svjedoči kako je to peta premijera od kad je prije nekih godinu i po doveden da raščisti stanje u ovoj kući, a pomalo sa stidom govori o ciničnoj koincidenciji da veliki teatarski praznik obilježi i aktiviranjem svoje ostavke na mjesto direktora:
„Ja sam najavio moju ostavku kao posljednji čin ucjene osnivačima da pomognu i priteknu u pomoć i riješe finasijsku agoniju Norodnoga pozorišta Mostar“, kaže Gegić.
Gegića osim spoljnih muče i unutarnja trvenja, najavljeni štrajk grupe glumaca, koji, jamačno, pokreću međusobne surevnjivosti prije negoli njegova motivacija. Bez nevolja, nažalost, nisu ni druge kuće. Mostarske, ali ne samo mostarske. Direktor tamošnjeg Pozorišta mladih 74 Sead Đulić navodi:
„Mi smo vjerovatno jedina teritorija koja je definisana Ustavom, to je naš kanton, koja je u budžetu za kulturu jednu ili dvije godine imala stavku nula. Ovdje je cilj uništiti, strati sve, ne dati bilo kome mogućnost da utiče na prosvjećivanje ljudi.“
Tuzlanski Kabere teatar večeras (četvrtak) kreće sa osmodnevnom međunarodnom smotrom TKT Fest, ali nekako na jedvite jade i uz ravnomjernu raspodjelu boli među svim učesnicima.
„Situacija je beznadežna što se tiče materijalno-finansijske potpore, što se tiče odnosa društvene zajednice prema onome što mi radimo. Mi imamo pune džepove nekakvih odluka o sufinansiranju, ali koje nisu realizovane, i veliko je pitanje da li će biti realizovane i za proteklu godinu“, kaže lider festivala Vlado Kerošević.
Inat uinat zatvaranju
Šemsudin Gegić, dramaturg, reditelj, univerzitetski nastavnik, veoma dobro zna kakva je situacija u bh. pozorištima. Nije spreman govoriti o poređenju sa sarajevskim Zemaljskim muzejom, koji je zatvoren više od godinu i po, ali se ne libi pokazati prstom na uzročnike sveopšte propasti ovdašnje kulture, jednako pozorišne i svake druge:
„Imate ministara koji javno kažu da su to socijalne gotovo potrebe. Nemam ja ništa protiv da oni nas stave u taj kazan zajednički za socijalne potrebe, ali vi morate odgovoriti javnosti jer vi trošite naš, javni novac. I mi plaćamo doprinose, i mi plaćamo poreze, i mi vraćamo dio novca od naših crkavica koje oni nama daju da bi oni mogli da to dijele“, kaže Gegić.
Sarajevski pozorišni radnici na vlastitoj koži su osjetili i osjećaju nebrigu vlasti, ali su, unatoč svemu, odlučni igrati, odlučni opstati, zadržati se iznad vode.
„Mi moramo da igramo bez obzira na sve – i mi ćemo igrati uprkos svemu“, naglašava Dragan Jovičić, iz Kamernog teatra 55.
„Jedna stvar koja neće dozvoliti da se pozorište zatvori, a to je, prije svega, inat", kaže Ermin Sijamija, iz Narodnog pozorišta.
Možda tek inat, a možda i jedna malo složenija emocija, potreba da se uopšte bude, naprimjer, natjerala je zaposlenike mostarskog Pozorišta mladih da, kako su nasilno istjerani iz vlastite kuće, već tri godine igraju na gostujućim daskama, pokazujući, možebiti, svoje najsjajnije lice u četiri decenije postojanja.
„Ako nam uzmu rad, onda smo mrtvi. Mi smo u 2013. izveli 362 programa, odnosno predstave u gostima – protiv bezumlja, protiv ljudi koji znaju samo rušiti, protiv malih ljudi koji misle da odlučuju o našim sudbinama. Zapravo, nema druge borbe nego pokazati da smo stvaralački jači“, kaže Sead Đulić.
„Teatar je žilav mehanizam. Nismo mi u krizi od jučer. Nikada vlasti nisu imale bogzna kako blagonaklon odnos prema umjetnosti. Uvijek su to smatrale troškom, nečim bez čega bi se jednostavno moglo. Država daje para onoliko koliko ima zaposlenih isključivo za plate, a za produkciju - snađite se, vidite kako ćete. Ili - igrajte reprize ako ne možete napraviti premijere, što je katastrofalno. I onda, naravno, da su ljudi, pravi menadžeri našli jednu ideju, a to je da se udružuju, da zajednički realiziraju projekte koji se računaju i jednima i drugima kao premijerni projekat u smislu obaveza prema osnivačima, a na taj način prave velike, ozbiljne projekte, estetski utemljene projekte“, konstatuje Vlado Kerošević.
Pa - neka glumci uđu.
