Na haškom suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću dovršen je dvodnevni iskaz Milenka Inđića, ratnog oficira VRS-a za vezu s UNPROFOR-om u vrijeme opsade Sarajeva (1992-1995).
Nakon što je u glavnom iskazu optužio mirovne snage UN-a za pristranost na sarajevskom ratištu i sudjelovanje u neprijateljstvima prema VRS-u haško tužiteljstvo je u unakrsnom ispitivanju željelo pokazati da je uzrok takvih izjava Inđića i njegovo učešće u njihovom zarobljavanju.
General Mladić se uz optužbe za dvostruki genocid, progone i teror nad Sarajlijama tereti i za uzimanje međunarodnih promatrača za taoce 1995.godine.
Haško tužiteljstvo željelo je pokazati nevjerodostojnost svjedoka predočivši članak Associated Press-a o zarobljavanju 21-og francuskog vojnika koje je predvodio potpukovnik Inđić.
„Prvo je pokušao ubijediti Francuze da se predaju. Francuski zapovjednik je rekao da imaju naređenje da se ne predaju. Inđić je tada naredio vojnicima da se spreme za otvaranje vatre. Tri minute je tada otvarana vatra na objekt u kojem su se nalazili Francuzi. Dve rakete su ispaljene na jedan kamion i oklopni transporter, nakon čega su se nekoliko minuta potom Francuzi predali bez ispaljenog metka. Inđić je rekao – mi smo morali ovo učiniti da zaštitimo srpski narod od vaših bombi.“, citirao je tužitelj Weber.
„Sjećam se izuzetno dobro i ponosan sam na ovo što je urađeno.“, odgovorio je svjedok o događajima 26.svibnja 1995.godine.
„Pucanje po vozilima je dogovoreno da se da opravdanje (francuskom) oficiru da se preda.“, opravdavao je naknadno svoj postupak svjedok, osporavajući tvrdnje tužiteljstva da su time prekršene Ženevske konvencije.
„Ja se s Vama ne slažem jer to nisu više bili mirovnjaci jer su izgubili status neutralnosti.“, izrazio je svoj stav Inđić, koji je u skladu i s tezom obrane generala Mladića.
"Povijest će pokazati istinu"
Haško tužiteljstvo je osporavalo vjerodostojnost svjedoka predstavljajući i pismo Skupštine grada Srpsko Sarajevo upućeno predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću u kojem se govori o dizanju i spuštanju ratnih tenzija – zaustavljanjem i puštanjem komunalija Sarajlijama od strane VRS-a.
„Nisam za to znao.“, odgovorio je svjedok tvrdeći da plin, voda i struja nisu namjerno zaustavljani, kao ni da se ne sjeća ni jednog protesta koje bi potvrdilo da su snajperisti VRS-a gađali Sarajlije kojih je tijekom opsade smrtno stradalo oko 11 i pol tisuća.
Budući da raspolaže iskazima i dokazima o svjedokovom odnosu s optuženim, tužitelj Weber je upitao svjedoka na kraju ispitivanja – što misli o generalu Mladiću?
„Ja izuzetno cijenim i poštujem generala Mladića kao vojskovođu i što sam imao priliku u životu da upoznam jednog takvog čovjeka i da budem pod njegovim zapovjedništvom. Bez obzira kako se ovo završilo general Mladić je ušao među srpske velikane gdje mu je i mjesto. Žao mi je što je završio ovdje, jednog dana će povijest pokazati – tko je bio u pravu, a tko nije.“, odgovorio je svjedok koji je izrazio žaljenje – što nije bio u prilici da se s optuženim druži i privatno.
„Neki su Vas zvali – oči i uši generala Mladića. S obzirom na dokaze koje smo čuli Vi zapravo pokušavate minimizirati odnose između generala Mladića i Vas.“, konstatirao je tužitelj Weber.
„Ne minimiziram niti maksimiziram, govorim objektivno kakvi su odnosi bili.“, odgovorio je svjedok kojem je sudsko vijeće izdalo nalog da iz kuće (u Banja Luci) dostavi svoj ratni dnevnik, spomenut po prvi puta tijekom svjedočenja, makar su haški istražitelji prethodno obavili s njim razgovore.
Svjedok je na kraju zatražio da s njim službenik Haškog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) ode do obiteljske kuće i otvori sanduk s ratnim materijalom – kako on ne bi bio kriv ukoliko dnevnika tamo ne bude.
Potkraj sudskog dana, kao idući svjedok osporavanja zapovjedne odgovornosti generala Mladića nad zločinima za koje je optužen – s iskazom je počeo general Boško Gvozden, zapovjednik pukovnije veze VRS-a u vrijeme rata.
