Svjedoci, insajderi, preživjeli - od ključnog su značaja za procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine na području Balkana. Uprkos njihovoj važnosti, često su izloženi prijetnjama, zastrašivanju ili objelodanjivanju njihovog identiteta. Najčešće prilikom svjedočenja na lokalnim sudovima. U nekim slučajevima, zaštite ili podrške svjedocima nema, što predstavlja gorući problem na području bivše Jugoslavije. Prenosimo neke od izvoda Specijalnog izvještaja koji je pripremio Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje.
Aprila 1992. godine silovana je, a cijela njena porodica ubijena. Svi su bili Bošnjaci. Dvije decenije kasnije, kao svjedok se pojavila na Okružnom sudu u Trebinju. Pred čovjekom koji je optužen za ove zločine nije htjela otkriti identitet, te je od Suda tražila mjere zaštite. No, nije ih dobila:
„SIPA je na nekakav način došla po mene, odvukla me, dovukla me i to je sva briga ove zemlje i ove države o žrtvama. Optuženog sam čekala u istoj prostoriji gdje je i doveden, gdje su bili i novinari, gdje smo bili svi. Nisam bila zaštićeni svjedok, nikakve zaštite nisam imala. Nisam znala ko se sve nalazi oko mene. Mogao je u toj istoj grupi novinara da bude neko i od njegove familije, od njegove rodbine i jednostavno samo da me upuca. Nikakve zaštite nisam imala.“
Dok je čekala početak suđenja, lokalni novinari su je okružili, počeli fotografisati i snimati. Njeno lice se kasnije pojavilo na državnoj i entitetskim televizijama. Takav odnos suda, ali i medija otvorio je stare rane, pojačao traume, te natjerao ovu ženu da i danas živi u strahu:
„Osjećaj je bio grozan, vrlo težak, ja i dandanile patima i zbog toga imam velike stresove, velike mučnine. Osjećala sam se kao da sam ponovo u onome istome košmaru u kome sam bila 15. avgusta 1992. godine.“
Traume sa kojima se suočila ova žena svakodnevnica su za svjedoke, najčešće žrtve koji svjedoče na bh. lokalnim sudovima. I dok državni sud nudi zaštitu i podršku svjedocima, lokalni sudovi uopće nemaju nikakve mjere zaštite, kaže novinarka Velma Šarić, koja je radila na Specijalnom izvještaju Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje.
„Pored toga što ne postoji zaštita, ne postoje adekvatne mjere, tehnika za promjenu glasa ili lica, kao što praktikuje Haški tribunal ili Sud BiH, primijetili smo da lokalni sudovi nemaju prostorije za svjedoke. SIPA obezbjeđuje zaštitu samo na Sudu BiH i u nekim iznimnim slučajevima na lokalnim sudovima. Znači postoji problem i kod same fizičke zaštite svjedoka“, navodi Velma Šarić.
Lejla Mamut
Pored zaštite svjedoka tokom svjedočenja, neophodno im je pružiti i podršku, prije svega psihosocijalnu. Nekoliko sudova ima odjele za podršku svjedocima, ali oni uglavnom ad hoc reaguju. Lejla Mamut, koordinatorica za ljudska prava švicarske asocijacije protiv nekažnjivosti “Trial”, smatra da je podrška bitna za istinit i cjelokupan iskaz svjedoka.
„Da bi se svjedok ili svjedokinja pripremila adekvatno na odgovarajući način da da sve moguće detalje koji su potrebni u toj krivičnoj istrazi njoj ili njemu stvarno treba godina i godina psihoterapeutskog rada, a treba psihološka podrška nakon završetka samog suđenja“, ocjenjuje Lejla Mamut.
Za razliku od sudova na Balkanu, zaštita svjedoka prilikom svjedočenja u Haškom Tribunalu mnogo je jednostavnija, ističe Rachel Irwin, novinarka Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje, koja je također radila na Specijalnom izvještaju o zaštiti svjedoka:
“U Hagu je mnogo lakše štititi svjedoke jer za početak ne nalazi se na mjestu gdje je zločin počinjen, ne treba da se plaši da će sresti poznatu osobu, optuženog ili nekoga povezanog za slučaj u kojem svjedoči, dok ide prema Sudu.”
U odnosu na BiH, u Srbiji postoji Jedinica za zaštitu svjedoka, koja je u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova ove države. Jedinica ima ovlasti da svjedocima obezbijedi novi identitet i premjesti ih unutar zemlje.
Međutim, prema riječima Kristine Tubić iz Komiteta pravnika za ljudska prava iz Beograda, svjedoci često budu izloženi prijetnjama s namjerom da ih se odvrati od svjedočenja.
„S obzirom da pripadnici Jedinice za zaštitu svedoka veoma često su pripadnici i bivših grupa koje su učestvovale u ratu, pokazalo se da nije adekvatan rad ove jdinice i postoje veliki pritisci ne samo na svedoke već i na njihove porodice i najbliže članove. Ti pritisci su uglavnom psihičke prirode. Takođe se dešava da im se preti da mogu da se nađu na nišanu ukoliko izađu na svedočenje", naglašava Kristina Tubić.
Zbog prijetnji i ucjena, mnogi svjedoci iz straha odustanu od svjedočenja. Time se gube značajni dokazi, koji su neophodni sudu za procesuiranje ratnih zločina počinjenih tokom devedesetih godina. BiH, ali i države Balkana još dugo će se baviti ovom problematikom, pa bi stoga trebale mnogo više raditi na mjerama zaštite svjedoka, kako bi istina izašla na vidjelo, a pravda bila zadovoljena.
**************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
