U Brčkom su završeni 32. susreti kazališta/pozorišta BiH. Prema festivalskom statutu na programu mogu biti isključivo predstave koje su pisane na jednom od jezika nastalih od nekad zajedničkog, a najmanje polovina izvedbi mora biti iz Bosne i Hercegovine.
Brčko ima izgrađenu, školovanu publiku, ali i one koji hoće da dođu da budu viđeni, objašnjava pune sale na predstavama i ove godine direktor Susreta Jakov Amidžić.
RSE: Dobro jutro, Jakove. Evo, okončali ste još jedne Susrete. Opet je bila vrhunska manifestacija. Naše slušaoce jamačno prije svega interesuju pobjednici. Pa da čujemo – šta su to odlučili žiriji publike i kritike?
Amidžić: Grand prix Festivala ponovo je dobio teatar iz regiona, znači ne bh. teatar. Grand prix odlazi beogradskom Narodnom pozorištu za predstavu 'Bela kafa'. Što se tiče glumačkih ostvarenja, Grand prix za najbolju glumicu dobija Kaća Dorić za ulogu Nadije u predstavi 'Brašno u venama' koprodukcije SARTR-a i MESS-a, a GP za najbolju mušku ulogu dobio je Petar Božović za ulogu oca u predstavi 'Otac i sin', Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke. To su one najveće nagrade. Ovdje je bitna i nagrada za tekst savremenog bh. pisca, gdje smo mi ove godine imali izuzetno malu ponudu. Jedini onaj koji je mogao dobiti nagradu, dobio ju je, jer nije bilo konkurencije. To je ono zbog čega smo mi pomalo nezadovoljni, to je to zapuštanje domaćeg dramskog teksta, savremenog dramskog pisca u Bosni i Hercegovini. Tu očekujemo neki iskorak ili da festival krene u nekom drugom pravcu.
RSE: Imali ste ukupno osam predstava u takmičarskom programu.
Amidžić: Mi imamo uvijek osam predstava, od čega su najmanje četiri iz Bosne i Hercegovine, po našem statutu, a ostale su iz regiona. Ove godine je selektor Predrag Bjelošević, direktor Dječijeg pozorišta RS iz Banjaluke, odabrao osam predstava, od čega su tri predstave iz regiona, to su 'Kauboji' Narodnog pozorišta Kikinda, 'Bela kafa' Narodnog pozorišta iz Beograda i 'Ko živ, ko mrtav' Kazališta Kerempuh iz Zagreba. Ostalo su predstave iz Bosne i Hercegovine. To su 'Urnebesna tragedija' Narodnog pozorišta RS iz Banjaluke, 'Otac i sin' Narodnog pozorišta RS iz Banjaluke, 'Brašno u venama', koprodukcija SARTR i MESS –Sarajevo, 'Teferič', Kamerni teatar 55, Sarajevo i 'Divlje meso' Narodno pozorište Sarajevo. To su predstave koje su zadovoljile i stručni i svaki drugi kriterij i što je najbitnije, publika je otišla zadovoljna. Međutim, ja mislim da u regionu ima još predstava koje su mogle u boljoj mjeri konkurirati za ovaj naš festival. Time se moramo pozabaviti u narednom periodu.
RSE: Selektor je očigledno ispoštovao temeljna pravila – ono u vezi sa jezikom, autorima, u vezi sa brojem predstava iz BiH. Da li je prilikom odabira može biti imao nekih posebnih zahtjeva, kriterija, tematskih, estetskih?
Amidžić: Naši zahtjevi su jasni – to je domaći dramski tekst, to je domaći dramski pisac. Znači, u konkurenciju ulaze predstave koje su pisane na jednom od jezika naroda Bosne i Hercegovine ili koje je pisao dramski pisac iz Bosne i Hercegovine. To su osnovni okviri na temelju kojih se gradi ovaj festival već četrdeset i neku godinu, a 32 puta u ovoj istoj dvorani.
RSE: Brčanski festival oduvijek je bio i mjesto promocije nekih važnih sadržaja koji se ne odnose na ovaj takmičarski dio. Ne bi bilo loše čuti koje su to tzv. popratne manifestacije dominirale ove godine.
Amidžić: Mi imamo veoma bogat off program. Kao i svake godine, i ove godine uspjeli smo okupiti izuzetno bitne teatarske stvaraoce iz regiona da se sučele ili da porazgovaraju sa brčanskom publikom, koja, vjerujte, poslije ovih četrdeset i nešto godina održavanja Festivala, poslije 40, 50, pa ponekad i više, teatarskih predstava, što dječijih, što za odrasle, na godišnjoj razini u Brčko distriktu, ima istančan ukus i zna probrati i veoma je kritična. Ove godine smo za susrete sa publikom zamolili i oni su nam se odazvali – glumac Žarko Radić iz Republike Hrvatske, Hristo Bojčev, makedonski pisac, tu nam se ove godine ponovo pojavio i drago nam je što je došao Gradimir Gojer. Tu je i druženje s jednim istaknutim velikim čovjekom iz teatarske umjetnosti Bosne i Hercegovine, to je prof. dr. Mirko Šindić, čovjek kojem ovaj festival duguje za obnovu Festivala nakon rata. Tu je susret sa glumcima iz Beograda, Irfanom Mensurom i Ljiljanom Blagojević. Međutim, nama je od svega ovoga najbitniji naš susret sa našim časopisom Riječ, koji je postao referentni časopis za kulturu u Bosni i Hercegovini i koji naš veliki pisac Žarko Milenić godinama održava u životu. Možemo reći da je to jedan ogroman napor i Brčkog i Žarka Milenića, kao i svih nas da taj časopis ostane živ.
RSE: Da se vratimo jednoj načetoj temi – rekli smo šta je suština ovog festivala, koje se predstave igraju, koji tekstovi igraju i činjenicu da je on, između ostalog, namijenjen i da se stimulišu mladi autori, da se okrenu pozorišnom tekstu. Očigledno to ne uspijeva. Mene zanima – zašto? Ja znam da mlade ljude teatar ne privlači previše, osim kad su u pitanju neke adaptacije poznatih tekstova. Šta je to što mladog čovjeka sprečava da se izravno bavi originalnim dramskim tekstovima?
Amidžić: Postoje tri osnovne stvari: to što se to ne cijeni u financijskom smislu. Ne možete vi ništa naplatiti ni od koga, autorska prava se ne poštuju, igra ko šta hoće. I oni nemaju tu neki interes. Drugi segment je, iskreno govoreći, i pad kvalitete školovanja. Teško je kroz naš sustav školovanja dobiti izuzetnog pisca. To jedino ide sada kroz njegovo osobno opredjeljenje, kroz njegov talenat. I treće, to je što teatri, kazališta, nemaju više vremena, a i boje se, igrati domaćeg pisca, jer to ni njima nije baš isplativo. Kad se sve to sabere, mi smo ove godine imali samo u ponudi tekst, i taj je i dobio nagradu, Igora Štiksa 'Brašno u venama'. I to je to.
RSE: Štiks, koji zapravo nije dramski pisac. Evo, brčanska publika je pokazala da joj se očigledno sviđa domaći tekst, sudeći po tome koliko ste, kao i uvijek, publike imali. Ili je brčanska publika jednostavno zaljubljena u teatar, bez obzira bio ovaj tekst ili neki drugi.
Amidžić: Postoje dvije stvari koje su bitne. Prvo, Brčko ima izgrađenu, školovanu publiku. Drugo, sindrom vašara, sindrom skupa, gdje svi hoće da se pokažu, tako da mi imamo i publiku, ali imamo i one koji hoće da dođu da budu viđeni. To je tako, takvi su festivali, to je uvijek u okviru festivala su sale pune. Kada je to izvan Festivala, nije baš da svaka predstava napuni dvoranu. Ali, tako je to. Kao i svud. Što se tiče festivala, mi uvijek imamo potrebu za većom salom. Između festivala imamo dosta dramskih predstava, dosta dječijih predstava. Sve ovisi o tome koliko su glumci koji igraju viđeni u serijama, na televiziji, u filmovima, koliko ima interesa da oni vide glumca. Kao i svuda, mada mogu reći da u svakom momentu imamo jedan broj gledatelja koji može napuniti našu dvoranu koja broji 412 mjesta.
RSE: Spominjemo dvoranu, spominjemo velike predstave, spominjemo česte predstave u Brčkom, a većina naših slušalaca i ne zna da se i brčanski festival i kompletan brčanski teatarski život odvija u prostoru koji se popularno zove Dom kulture. I dalje?
Amidžić: Da, da, i dalje je to Dom kulture, i dalje je to prostor koji dijelimo sa Skupštinom Brčko distrikta, i dalje je to prilično skučeno, ali mi jednim velikim osmijehom, široko raširenim rukama dočekujemo naše goste i zbog toga vjerovatno se i ne primijeti da je to malo skučeno.
RSE: Ja moram ovom prilikom reći kako znam dosta ljudi koji su pomalo ljubomorni na vas Brčake. Kažu da uvijek imate sreće da vam izaberu gradonačelnika koji voli teatar.
Amidžić: Svi gradonačelnici Brčkog vole teatar i mi tu nemamo problem. Ali, ne radi se o tome. Koji to gradonačelnik neće raditi prema željama svojih birača ili svojih sugrađana? Suština priče je da bi i ti drugi trebali da se malo posvete teatru, da se malo posvete nečemu drugom, možda, ali, najbitnije je širok osmijeh, velika želja, dobro domaćinstvo.
RSE: Vi ste za ovih trideset i nešto brojeva Festivala i više od četiri decenije postojanja odgojili ljude koje je naprosto sramota okrenuti leđa kulturi.
Amidžić: Jesmo, jesmo. Brčko ima tridesetak samo nevladinih organizacija, možda i više, četrdeset nevladinih organizacija koje se izravno bave kulturom, stvaralaštvom, kroz amaterizam, kroz konzumaciju profesionalnih programa iz kulture, itd. Samo to, znate koliko to ljudi okuplja? A gdje su svi ostali koji su godinama pratili ovo, i ovi novi. Pazite, mi svake godine djeci prikažemo, u svim školama, a pogotovo u ovim našim dvoranama gdje se to može prikazivati, preko trideset, a nekad naiđe godina, i četrdeset i nešto dječijih predstava, gdje djeca odmah, od malih nogu, od obdaništa učestvuju. Ove godine je svako obdanište imalo u toku godine najmanje četiri kazališne predstave – lutkarske kazališne predstave koje su došle u njihova obdaništa, da to djeca pogledaju. I to polako kreće od obdaništa, to je uvijek tako u Brčkom i to će tako, nadam se, uvijek biti.
