Na haškom suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću završeno je dvodnevno svjedočnje Save Sokanovića, oficira zaduženog za moral, pravna i vjerska pitanja pri Glavnom štabu VRS-a tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995).
U završnici unakrsnog ispitivanja optužba je osporavala Sokanovićev glavni iskaz kao svjedoka obrane, u kojem je skidao zapovjednu odgovornost s oficira Glavnog štaba VRS-a, tvrdeći da nisu bili obavješteni o tome što se događalo na ratištu, između ostalog ni o logorima, za čije je upravljanje svjedok odgovornost prebacivao na civilne vlasti bosanskih Srba (policiju).
U osporavanju svjedokove tvrdnje – da je VRS bila otvorena prema medijima u skladu s uputstvom optuženog generala Mladića, haški tužitelj Arthur Traldi je predočio upravo Sokanovićev dokument iz spornog vremena – u kojem se izdaje uputstvo za prikrivanje ofanzivnih (napadačkih) akcija srpskih snaga, odnosno njihovo prikazivanje kao defanzivnih (obrambenih) u medijima.
„Jeste li ga sastavili po vlastitim ovlaštenjima ili po naređenju natčinjenog?“, upitao je tužitelj Traldi.
„General Gvero (Milan, pomoćnik generala Mladića u Glavnom štabu za moral, pravna i vjerska pitanja) je uvijek izdavao naređenja koja sam ja sastavio i potpisao“, naveo je svjedok, prikazujući da je samo slijedio naređenja.
„Da se javnost zavara u pogledu ofanzivnih djelovanja VRS-a?“, želio je potvrdu tužitelj.
„U ratovanju sve vojske nastoje prikriti svoje planove“, pravdao je svjedok naređenje iz Glavnog štaba VRS-a koje je on potpisao, a koje prema optužbi - osporava njegov glavni iskaz.
Kritike međunarodne javnosti
Osim osporavanja svjedokovih tvrdnji – da je VRS bila iskrena i otvorena prema medijima u vezi svojih akcija, tužitelj je osporavao i poricanje Sokanovića u vezi informiranosti Glavnog štaba VRS-a o rasprostranjenim zločinima protiv nesrpskih civila u brojnim logorima osnovanim 1992. godine.
„A što je bilo u vezi logora? Sjećate li se kritika usmjerenih na logore koje je vodio VRS i druge snage bosanskih Srba?“, suočavaju je svjedoka tužitelj, nakon čega je Sokanović potvrdio da je kao predstavnik Glavnog štaba VRS-a bio u pratnji Crvenog križa i stranih novinara prilikom posjeta „zatvoru u Kuli, Keratermu, Trnopolju i još jednom čije se ime ne može sjetiti“.
Nakon podsjećanja tužitelja, potvrdio je da se radilo o logoru Omarska, kao i da je o lošim uvjetima i stanju zatočenika podnio izvještaj na Palama predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, kao i nadređenima u Glavnom štabu VRS-a.
No pri tom je Sokanović ipak odbijao potvrditi da je bio svjestan da se tamo radilo o većini zatočenih civila u logorima, a koji su prema stavu optužbe – tamo držani bez ikakve pravne osnove, što je predstavljalo informaciju koja je „i te kako utjecala na borbeni moral VRS-a“, za što je svjedok bio zadužen. Nju su naime prenijeli upravo mediji sa čijim predstavnicima svjedok osobno obišao zloglasne logore.
„U svakom zatvoru tu ekipu je vodio Centar sigurnosti Prijedor“, optuživao je pri tom svjedok policiju i načelnika sigurnosti Prijedor Simu Drljaču.
Na spisku zatočenih i stogodišnja starica
Nakon što je prebacivao odgovornost za prijedorske logore na civilne vlasti i policiju bosanskih Srba, svjedok je podsjećen na logor Manjaču, kojim je upravljala vojska, a ne samo osiguravala vanjski obruč, kao u slučaju ostalih.
„U ovom trenutku moje pitanje je bilo – jeste li znali da su ti ljudi uhićeni i zatočeni bez ikakve zakonske osnove u logoru Manjača, kojim je upravljao VRS? Da ili ne?“, suočio je svjedoka tužitelj traldi.
„Ne“, poricao je i dalje nekadašnji pripadnik Glavnog štaba VRS-a.
„Pustimo sad Prijedor i drugo, ali činjenica je da je VRS nastavila zatočavati civile i tijekom 1993.godine i kasnije od toga. Jel' tako?“, upitao je potom tužitelj.
„Ne mogu se sjetiti“, odvratio je svjedok kojem je potom predočeno i naređenje načelnika Glavnog štaba VRS Momčila Milovanovića „gdje se traži da se Glavnom štabu dostave detalji o ratnim zarobljenicima u cilju razmjene vojnika i civila koji su boravili u zatvorima RS“.
Tužitelj Traldi je potom podsjetio na više spiskova zatočenih civila koji su predočeni sudu, među kojima se nalazilo i ime stogodišnje starice.
Nakon toga Sokanović je ustvrdio da takve informacije nisu bile u njegovoj nadležnosti kao zamjenika načelnika u Glavnom štabu za moral, vjerska i pravna pitanja.
Svjedok: neprijatelji vojni, a ne narod
Tužitelj Traldi je pri kraj unakrsnog ispitivanja iznio i podatak da je Sokanoviću plaću isplaćivao 30. Kadrovski centar Vojske Jugoslavije u Beogradu.
Također je predočen i govor generala Mladića pod nazivom „Rat za mir“ u kojima navodi „da su ciljevi rata jasni“, interview o „stoljetnoj šansi“, kao i govor Karadžića sa Skupštine bosanskih Srba (12.svibnja 1992. godine), koji prema optužbi ukazuju na ratni cilj razdvajanja tri naroda koji su u BiH zajedno živjeli do 1992.godine.
„Ova generacija Srba u RS ima dužnost da spasi srpski narod, izbjegne još jednom opasnost istrebljenja i da stvori državu u kojoj neće biti ni jednog od njegovih neprijatelja“, citirao je tužitelj Karadžića.
Svjedok je pokušavao objasniti kako su Karadžić i njegovi vojni starješine pri tom mislili na vojne neprijatelje, „one koji se bore protiv Republike Srpske“, a ne narod.
Suđenje za dvostruki genocid i ostale zločine u BiH (1992-1995) godine nastavilo se iskazom Vele Pajića, bivšeg pripadnika 67. Puka veze pri Glavnom štabu VRS, kao idućeg svjedoka obrane.
VIDEO LINK: Zadnji dio unakrsnog ispitivanja Sokanovića
