Haško suđenje zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću nastavilo se iskazom Boška Amidžića, oficira Prvog krajiškog korpusa VRS-a i glavnog logističara vojske, između ostalog i vojnih logora poput Manjače, a koji su prema tužiteljstvu uspostavljeni kao dio progona nesrpskog stanovništva.
Nakon što je kao svjedok obrane pokušao prikazati kako su nehumani uvjeti u logoru bili – posljedica ratne neimaštine, od koje su istovjetno navodno patili i vojnici VRS-a, kao i logoraši - Amidžića je haško tužiteljstvo suočilo s nizom dokumenata u kojima je drugačije zabilježeno.
Amidžić je opisao kako nikad nije vidio i čuo za premlaćivanja i ubojstva zatočenika u Manjači, vojnom logoru Jugoslavenske narodne armije (JNA), a kasnije VRS-a kroz koji su prošle tisuće zatočenika – nakon čega je haški tužitelj Arthur Traldi pokazao niz dokumenata međunarodnih humanitarnih organizacija, ali i međusobne korespodencije oficira VRS-a – u kojima se opisuju nehumani uvjeti i patnje poricani od strane svjedoka obrane.
U glavnom iskazu svjedok je ustvrdio kako je 1991.godine JNA služila „kao tampon zona između zaraćenih naroda u Slavoniji (istočna Hrvatska)“, nakon čega su u Manjaču i druge logore počeli stizati zarobljenici, čiji se broj najviše povećao izbijanjem sukoba u Bosni i Hercegovini 1992.godine.
„Istina je, zarobljenici su sami organizirali dijeljenje hrane. Artikli i asortiman koji su dostavljeni, nisu se ni u čemu razlikovali od pripadnika vojske koje sam snabdjevao. Nisu nekad bili dostatni, ali su bili isti.“, izjavio je svjedok nakon čega je i jedan od trojice sudaca – Cristoph Flugge – izrazio nevjericu u ono što je čuo.
„Teško je zamisliti da ako je falilo vojnicima, da to nisu oduzeli od zarobljenika.“, konstatirao je sudac.
„To je teško znati. Svima je išlo na teren ono što se moglo osigurati.“, ograđivao se svjedok od onoga što se događalo u logoru, tvrdeći da je VRS „dostavljala ono što je mogla“.
„Mjerodavan je zapovjednik jedinice i oni koji to mogu neposredno kontrolirati, a slao sam i svoje kontrole pa smo popravljali stanje – gdje je god moguće.“, branio se Amidžić.
Izvještaji o prebijenim zarobljenicima i nehumanim uvjetima
Tužitelj Traldi je u unakrsnom ispitivanju suočio svjedoka s izvještajima više međunarodnih organizacija u kojima je opisano jadno stanje zatečenih zatočenika, poput Merhameda, Crvenog križa i Karitasa.
Tužitelj je pokazao i korespodenciju između nadležnih oficira VRS-a u kojom je potvrđeno - da se zatočenike maltretiralo u Banja Luci te da je to „problem zbog međunarodnih promatrača u Genevi“.
„Da se poduzmu mjere da se zarobljenici u zatvorima u Banja Luci – ne maltretiraju, odnosno ne zlostavljaju na način da dobivaju vidljive povrede.“, stajalo je u korespodenciji za koju svjedok navodno nije znao.
„Gospodo suci ja ovaj dokument prvi puta vidim. Ovakve informacije idu samo u okviru organa sigurnosti.“, poricao je pri tom.
Braneći se od optužbi da je morao i sam znati za zlostavljanja u logoru - budući da je bio na sastancima s međunarodnim predstavnicima, Amidžić je ustvrdio da su prilikom sastanka s oficirima VRS-a – predstavnici imali „više prigovora na druge logore nego na Manjaču“.
Vi niste vidjeli premlaćene ljude s masnicama kao ostali?“, dodatno je upitao predsjedavajući sudac Alphons Orie, a svjedok nastavio izbjegavati direktan odgovor.
Amidžić je tek potvrdio da je bio upoznat, kao oficir 1.krajiškog korpusa VRS-a – da je „ponekad bilo problema“ sa sistemom za obskrbu vodom u Manjači, nakon što je tužitelj istaknuo – da Vijeće raspolaže dokazima kako on nije funkcionirao.
Suđenje za dvostruki genocid i ostale zločine u BiH (1992-1995) nastaviti će se u srijedu novim iskazom svjedoka obrane.
