Haško suđenje zapovjedniku Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću nastavilo se iskazom žrtve koja je preživjela višemjesečno seksualno ropstvo i zlostavljanje u Foči. Suci, kao i osoblje oko sudnice, tmurnih su lica pratili iskaz zaštićene svjedokinje koja je svjedočila pod pseudonimom RM – 070.
„Moj život je uništen. Uzeli su mi ono što mi je bilo najvažnije u životu. Ubili su mi bratu, majku, svi moji...amidžu, moja tetka, njihova djeca i mnogo drugih. Osjećam se dužna jer sam živa, imam tu krivnju u sebi i imala sam dužnost doći i reći istinu zbog svih tih žrtava koje su bile nedužne“, navela je plačući.
RM- 070 opisala je u iskazu kako su srpski vojnici zarobili brojne mještane bošnjačke nacionalnosti polovicom 1992.godine. Žene i djevojke, pa čak i djevojčice, odvojili su i odveli u zatočeničke objekte gdje su ih držali u seksualnom ropstvu. Poput zloglasne Karamanove kuće, srednje škole Foča, objekata kod elektrane Buk Bijela, sportske dvorane Partizan, kuće preko puta policije, kuće kod hotela Zelengora....
Zatočenice su čuvane od strane policije i vojske, te sistematski svakodnevno silovane u „svakodnevnom, beskonačnom obrascu“. Svjedokinja se prisjetila kako su mnoge zatočenice prodavane poput roblja, spomenuvši ime Almire Bektović, dvanaestogodišnje djevojčice, koju su nakon iživljavanja srpski vojnici prodali u Srbiju gdje je ubijena.
„Čula sam da je Klanfa prodao Almiru Draganu Stankoviću za 200 maraka“, stajalo je u izjavi svjedokinje.
Dok je bila zatočena u srednjoj školi u Foči, došle su televizijske ekipe iz Beograda i Pala kako bi snimile zarobljenike, odnosno fingirale da ih se spasilo i da ih se čuva.
„Od koga da nas čuvaju, kad mene svako večer dvadeset ljudi siluje, sve što sam imala ubili su u meni....“, počela je plakati svjedokinja spomenuvši Mitra Šipčića kao jednog od onih koji su naređivali zatočenicima, prijeratnog medicinskog djelatnika za kojeg je do tada mislila „da je čovjek“.
U Karamanovoj kući svjedokinja i druge zatočenice morale su uzeti srpska imena i učiti se križati, a užasi od kojih je svjedokinju uništen život trajali su, samo u toj kući, oko tri mjeseca. Svjedokinja je na kraju iskaza izjavila kako ne mrzi Srbe, jer ima među njima dobrih ljudi „zbog kojih je ostala živa“, govoreći pri tom o onima koji su je spasili iz seksualnog ropstva, jednom srpskom vojniku i jednom susjedu.
„Naši susjedi Srbi bi bili sretni da se vratimo i da živimo s njima ponovno. Jer ti naši susjedi uvijek kažu - da kada smo mi otišli i njima je nafaka otišla. Oni nemaju ništa, siromašni su, jako su siromašni, meni je jednostavno žao kad ih vidim kakvi su.“, rasplakala se svjedokinja RM – 070 na kraju iskaza o uništenom životu.
„Iskreno saučešće za sve žrtve i ono što ste proživjeli.“, obratio se Mladićev branitelj Miodrag Stojanović na početku unakrsnog ispitivanja koje se većim dijelom odvijalo na sjednici zatvorenoj za javnost.
Zbog sistematskih, organiziranih i rasprostranjenih silovanja tisuća žena u kojima su sudjelovale vojno-policijske snage bosanskih Srba tijekom rata u BiH 1992-1995, silovanje je po prvi puta u međunarodnom pravu proglašeno ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti. Odnosno, prepoznato je kao ratno oružje kojim se određenoj grupi želi nanijeti što veća trauma.
„Moj život je uništen. Uzeli su mi ono što mi je bilo najvažnije u životu. Ubili su mi bratu, majku, svi moji...amidžu, moja tetka, njihova djeca i mnogo drugih. Osjećam se dužna jer sam živa, imam tu krivnju u sebi i imala sam dužnost doći i reći istinu zbog svih tih žrtava koje su bile nedužne“, navela je plačući.
RM- 070 opisala je u iskazu kako su srpski vojnici zarobili brojne mještane bošnjačke nacionalnosti polovicom 1992.godine. Žene i djevojke, pa čak i djevojčice, odvojili su i odveli u zatočeničke objekte gdje su ih držali u seksualnom ropstvu. Poput zloglasne Karamanove kuće, srednje škole Foča, objekata kod elektrane Buk Bijela, sportske dvorane Partizan, kuće preko puta policije, kuće kod hotela Zelengora....
Zatočenice su čuvane od strane policije i vojske, te sistematski svakodnevno silovane u „svakodnevnom, beskonačnom obrascu“. Svjedokinja se prisjetila kako su mnoge zatočenice prodavane poput roblja, spomenuvši ime Almire Bektović, dvanaestogodišnje djevojčice, koju su nakon iživljavanja srpski vojnici prodali u Srbiju gdje je ubijena.
„Čula sam da je Klanfa prodao Almiru Draganu Stankoviću za 200 maraka“, stajalo je u izjavi svjedokinje.
Dok je bila zatočena u srednjoj školi u Foči, došle su televizijske ekipe iz Beograda i Pala kako bi snimile zarobljenike, odnosno fingirale da ih se spasilo i da ih se čuva.
„Od koga da nas čuvaju, kad mene svako večer dvadeset ljudi siluje, sve što sam imala ubili su u meni....“, počela je plakati svjedokinja spomenuvši Mitra Šipčića kao jednog od onih koji su naređivali zatočenicima, prijeratnog medicinskog djelatnika za kojeg je do tada mislila „da je čovjek“.
U Karamanovoj kući svjedokinja i druge zatočenice morale su uzeti srpska imena i učiti se križati, a užasi od kojih je svjedokinju uništen život trajali su, samo u toj kući, oko tri mjeseca. Svjedokinja je na kraju iskaza izjavila kako ne mrzi Srbe, jer ima među njima dobrih ljudi „zbog kojih je ostala živa“, govoreći pri tom o onima koji su je spasili iz seksualnog ropstva, jednom srpskom vojniku i jednom susjedu.
„Naši susjedi Srbi bi bili sretni da se vratimo i da živimo s njima ponovno. Jer ti naši susjedi uvijek kažu - da kada smo mi otišli i njima je nafaka otišla. Oni nemaju ništa, siromašni su, jako su siromašni, meni je jednostavno žao kad ih vidim kakvi su.“, rasplakala se svjedokinja RM – 070 na kraju iskaza o uništenom životu.
„Iskreno saučešće za sve žrtve i ono što ste proživjeli.“, obratio se Mladićev branitelj Miodrag Stojanović na početku unakrsnog ispitivanja koje se većim dijelom odvijalo na sjednici zatvorenoj za javnost.
Zbog sistematskih, organiziranih i rasprostranjenih silovanja tisuća žena u kojima su sudjelovale vojno-policijske snage bosanskih Srba tijekom rata u BiH 1992-1995, silovanje je po prvi puta u međunarodnom pravu proglašeno ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti. Odnosno, prepoznato je kao ratno oružje kojim se određenoj grupi želi nanijeti što veća trauma.
