U sklopu izvođenja dokaza u vezi srebreničkog genocida u srpnju 1995.godine, na suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću haško tužiteljstvo je izvelo kao svjedoka Zlatana Čelanovića, još jednog insajdera iz srpskih snaga.
On je kao referent za pravne poslove, pitanja vjere i morala u Bratunačkoj brigadi VRS-a opisao kako je dobio zapovjed da ispita zarobljene bošnjačke muškarce i dječake te utvrdi – je li se radi o sudionicima oružanih aktivnosti ili počiniteljima zločina. No ispitao ih je tek nekolicinu od nekoliko tisuća koje je vidio u Bratuncu, što prema tužiteljstvu pokazuje da je opravdanje za izdvajanje muških članova obitelji – bilo samo deklarativno.
Čelanović je dobio naređenje za ispitivanje zarobljenika od Ljubiše Beare, sigurnosnog oficira iz Glavnog štaba VRS-a. No doveli su ih tek šestoricu, između ostalih i njegovog bivšeg kolegu i prijatelja Rešid Sinanović.
Za njega je utvrdio da je nevin u odnosu na optužbe iznesene u knjizi Milivoja Ivaniševića "Kronika naših groblja", koja mu je preporučena kao sredstvo trijaže. Osim prve manje grupe zarobljenika Čelanović više nije nikog ispitivao, a zarobljenici su odvedeni u bratunačku školu Vuk Karadžić gdje ih je držano više stotina.
„Moglo se čuti. Neki su ljudi bili na prozorima. Bilo je povika, uzvika, tako... (pitanja) kada ćete nas pustiti? Vrućina je! Treba nam vode... i to je sve. Nije imao tko da im odgovori. Bili su samo stražari i osiguranje, a oni su ignorirali ta pitanja i komentare i tako. Valjda se ponavljalo iz sata u sat pa im je dosadilo da odgovaraju“, opisao je što je tamo vidio.
Prema optužnici zarobljenici odvedeni u školu Vuk Karadžić su pogubljeni, kao i ostali zarobljeni muškaraci i dječaci u Srebrenici. Čelanović je potvrdio da nitko nije radio popise brojnih zarobljenika, što prema tužiteljstvu pokazuje da ih se nije željelo ispitivati, kao ni ostaviti iza njih neki trag. Par tisuća zarobljenika u kamionima i autobusima svjedok insajder je vidio u centru Bratunca.
„Pa od početka do kraja ulice. Od ulice Gavrila Principa pa do škole. Cijelom dužinom ulice vidio sam vozila“, pokazivao je na karti svjedok.
I tijekom prijašnjih svjedočenja na haškom sudu Čelanović je istaknuo kako nije mogao pretpostaviti da se zarobljenike željelo ubiti te da on kao referent za pravne poslove nije bio odgovoran za njihovu sigurnost, nasuprot sigurnosnim oficirima iz Glavnog štaba VRS-a, poput Momira Nikolića i Ljubiše Beare.
„Da mi je i naredio, moja osobna odluka bi bila – da ne povredim nikoga. To je stvar mog osobnog izbora. To mi nitko ne može narediti, a i da je naredio ne bi uspio“, izjavio je svjedok.
Mladićeva obrana bavila se tijekom unakrsnog ispitivanja najviše napadima na srpska sela u okolici Srebrenice, što je bilo navodno opravdanje za zauzimanje te zaštićene zone. Uz to branitelj Branko Lukić je pokušao prikazati kako su ubojstva, za koje se Mladić tereti po zapovjednoj odgovornosti – posljedica osvete lokalnog srpskog življa, a ne organizirane akcije VRS-a.
Iza Čelanovića, s iskazom je započeo zaštićeni svjedok pod pseudonimom RM-284, na sjednici potpuno zatvorenoj za javnost.
Za ovaj tjedan najavljeno je svjedočenje još jednog zaštićenog svjedoka te još jednog insajdera iz VRS-a, Mirka Trivića. Očekuje se i iskaz Mirsade Malagić koja je nakon pada srebreničke zaštićene zone ostala bez muža, dva sina i više članova šire obitelji.
On je kao referent za pravne poslove, pitanja vjere i morala u Bratunačkoj brigadi VRS-a opisao kako je dobio zapovjed da ispita zarobljene bošnjačke muškarce i dječake te utvrdi – je li se radi o sudionicima oružanih aktivnosti ili počiniteljima zločina. No ispitao ih je tek nekolicinu od nekoliko tisuća koje je vidio u Bratuncu, što prema tužiteljstvu pokazuje da je opravdanje za izdvajanje muških članova obitelji – bilo samo deklarativno.
Čelanović je dobio naređenje za ispitivanje zarobljenika od Ljubiše Beare, sigurnosnog oficira iz Glavnog štaba VRS-a. No doveli su ih tek šestoricu, između ostalih i njegovog bivšeg kolegu i prijatelja Rešid Sinanović.
Za njega je utvrdio da je nevin u odnosu na optužbe iznesene u knjizi Milivoja Ivaniševića "Kronika naših groblja", koja mu je preporučena kao sredstvo trijaže. Osim prve manje grupe zarobljenika Čelanović više nije nikog ispitivao, a zarobljenici su odvedeni u bratunačku školu Vuk Karadžić gdje ih je držano više stotina.
„Moglo se čuti. Neki su ljudi bili na prozorima. Bilo je povika, uzvika, tako... (pitanja) kada ćete nas pustiti? Vrućina je! Treba nam vode... i to je sve. Nije imao tko da im odgovori. Bili su samo stražari i osiguranje, a oni su ignorirali ta pitanja i komentare i tako. Valjda se ponavljalo iz sata u sat pa im je dosadilo da odgovaraju“, opisao je što je tamo vidio.
Prema optužnici zarobljenici odvedeni u školu Vuk Karadžić su pogubljeni, kao i ostali zarobljeni muškaraci i dječaci u Srebrenici. Čelanović je potvrdio da nitko nije radio popise brojnih zarobljenika, što prema tužiteljstvu pokazuje da ih se nije željelo ispitivati, kao ni ostaviti iza njih neki trag. Par tisuća zarobljenika u kamionima i autobusima svjedok insajder je vidio u centru Bratunca.
„Pa od početka do kraja ulice. Od ulice Gavrila Principa pa do škole. Cijelom dužinom ulice vidio sam vozila“, pokazivao je na karti svjedok.
I tijekom prijašnjih svjedočenja na haškom sudu Čelanović je istaknuo kako nije mogao pretpostaviti da se zarobljenike željelo ubiti te da on kao referent za pravne poslove nije bio odgovoran za njihovu sigurnost, nasuprot sigurnosnim oficirima iz Glavnog štaba VRS-a, poput Momira Nikolića i Ljubiše Beare.
„Da mi je i naredio, moja osobna odluka bi bila – da ne povredim nikoga. To je stvar mog osobnog izbora. To mi nitko ne može narediti, a i da je naredio ne bi uspio“, izjavio je svjedok.
Mladićeva obrana bavila se tijekom unakrsnog ispitivanja najviše napadima na srpska sela u okolici Srebrenice, što je bilo navodno opravdanje za zauzimanje te zaštićene zone. Uz to branitelj Branko Lukić je pokušao prikazati kako su ubojstva, za koje se Mladić tereti po zapovjednoj odgovornosti – posljedica osvete lokalnog srpskog življa, a ne organizirane akcije VRS-a.
Iza Čelanovića, s iskazom je započeo zaštićeni svjedok pod pseudonimom RM-284, na sjednici potpuno zatvorenoj za javnost.
Za ovaj tjedan najavljeno je svjedočenje još jednog zaštićenog svjedoka te još jednog insajdera iz VRS-a, Mirka Trivića. Očekuje se i iskaz Mirsade Malagić koja je nakon pada srebreničke zaštićene zone ostala bez muža, dva sina i više članova šire obitelji.
