Ivanku Šućur u Sarajevu zovu majka hrabrost. Jedina je žena u gradu koja je u ratu našla napušteno dijete i usvojila ga. Elvis danas ima 22 godine, zaposlen je i još uvijek živi sa njom. Zbog hrabrosti koju je iskazala, Ivanka je dobitnica brojnih nagrada ali, kako i sama ističe, Elvis je njena najveća nagrada.
U blizini zgrade ratne 1993. godine u sarajevskom prigradskom naselju Hrasnica, Ivanka Šućur našla je napušteno dijete. Dva mjeseca prije toga muž joj je poginuo, a tog dana, kako kaže, nakon što je sat ranije granata eksplodirala u njenom naselju, nešto je vuklo da izađe napolje:
"Bio je 16. oktobar. Nije bilo ni dva mjeseca skoro sjedili smo pred zgradom - taj dan nije ni metak opalio u Hrasnici. I ja - mislim da je to božije davanje - navalila hoću dijete, hoću dijete i bog otac, a troje djece imam. A tog dana ujutro 15 do pet je pala prva granata ovamo kod stare škole i ujutro kad sam išla na izvor donijela sam vode, ta dva kanistera, ušla u kuću - i nema boga ostati. Napolje, napolje, a udarile granate k'o kruške. Napolje i bog! Šta ću, rekoh, možda mi je zadnji čas došao, istresem one kanistare, da se nađem, rekoh, u poslu. I ja ovuda, otišla sam i natočila vode, i kad je roknula ovdje ispred ove slastičarne, žene se razbježale ovamo iza škole, i ja sam malo posrnula, i opet ja istim putem. One su sve pobjegle ovamo, ja sam istim putem. I čujem dječiji plač", priča ona.
Ivanka Šućur
"Prvo sam zijevala po zgradama da nije gdje uletila. Kad sam naišla tuda, ono armirano staklo ozgor puklo, sve šiljci tu. I taman da on uhvati za to staklo, rekoh: 'Ne to dirati.' I ja kanistere pustim, njega uzmem. Kada je on mene stisnuo, udavi me. A sve mu suze ovako. I okrenem naopačke i opet iza pošte ovamo. Kćerka mi došla, bila je dole u Kovačima, i on, kako je nju ugledao, valjda bila mu slična, samo što je rekao: 'Mama', i četiri godine nije govorio. Ona je našla tu cedulju - rođen je 9. januara u Čapljini, zove se Elvis Salkanović", iskreno će Šućur.
S obzirom da je Elvisu bilo tek godinu dana, Ivanka kaže kako joj je najteže bilo to što nije imala čim da ga hrani:
"Odem, dadnem krv – u mjesecu sam dala četiri puta, da dobijem paket. I žene su mi pomogle. Onda sin mi je radio na pumpi kod Juse Ibrahimovića, i njega sam spominjala, on mi je dao 10 kila brašna - i sada bih mu oko dala iz glave. I malo, pomalo... Išla sam i tamo skroz do aerodroma, pošto sam znala da jedna žena ima kravu, da mlijeko donesem. Najgore je bilo za hranu."
Elvisova biološka majka ga je zvala jednom, a otac ga nikada nije potražio. Osim nje, najviše pažnje Elvisu posvećuje Ivankin sin Goran:
"Hvala bogu, ja sam imala tog sina. Da nije bilo njega, možda bi svašta bilo. I on je njega odmah zavolio, i oni su se snašli."
Ivanka kaže kako je Elvis bio nestašan kao dijete i tinejdžer. Danas, kao dvadesedvogodišnjak, ima posao i sretan je:
"Nek je on živ i zdrav. Pametan je i hoće raditi, samo mu plati. Razumije se u sve. Završio je grafičku, bio je na birou i sad su ga zaposlili."
Ivanka Šućur i Stjepan Mesić
Zbog hrabrosti koju je iskazala tokom rata, Ivanka je dobila brojne nagrade. Od bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića za dobro djelo je primila "Srce na dlanu", a od organizacije Gariwo, nagradu "Duško Kondor". U Padovi u Italiji joj je izgrađen spomenik u "Parku pravednika". Ali, kako kaže, njena najveća nagrada je Elvis. Osim njega, ima još troje djece i četvero unučadi, a na pitanje RSE da li bi uradila isto i sada, kao prije 21 godinu, Ivanka odgovara:
"Bih, kad bih bila živa i zdrava. A sad bih curicu."
