Jugoslavenski je film, apsolutno, bio 'moćan film' iako neki smatraju da se kinematografija bivše države previše mistificira - istaknuto je na Okruglom stolu u Zagrebu o 'fenomenu jugoslavenskog filma' koji se održava u sklopu Subversive Film Festivala. Riječ je o dosad najvećoj retrospektivi filmova snimljenih u socijalističkoj Jugoslaviji, bit će prikazana čak 74 naslova, a izbor je napravio ugledni talijanski povjesničar filma Sergio Grmek Germani.
'Kad budem mrtav i beo' 'Živojina Pavlovića, 'Lisice' Krste Papića, Babajini 'Mirisi zlato i tamjan', 'Čovjek nije tica' Dušana Makavejeva, Bulajićev 'Uzavreli grad' ........samo su neki od naslova iz velike retrospektive jugoslavenskog filma koji se prikazuju ovih dana u Zagrebu u sklopu Subversive Film Festivala.
Je li riječ o jugonostaligiji i preuveličavanju jugoslavenske kinematografije, pitamo jednog od njezinih najpoznatijih režisera Veljka Bulajića:
„Ne, pa u konkurenciji onog vremena jugoslavenski su filmovi bili nominirani za Oskara,crtani film (D.Vukotić) je i dobio Oskara, dobili smo Zlatnog lava u Veneciji i pobjeđivali na mnogim festivalima. Nekoliko nas redatelja, Aleksandar Petrović i ja, ušli smo u sve svjetske kino-dvorane i drugi, koji nisu ušli u sve, ali jesu u mnoge. Prema tome, bili su to pravi, realni uspjesi. Nije to sad neka nostalgija i da nešto domišljamo..“
Mlade generacije u regiji, kaže Bulajić, tek zadnjih nekoliko godina otkrivaju te filmove, otkako su se ponovo počeli prikazivati na televiziji, u kinotekama ili na retrospektivama.
Izlaz za nuždu
Nema tu jugonostalgije, ističe za naš program i hrvatski režiser Petar Krelja, jer su posjetitelji uglavnom mladi ljudi koji i ne znaju prema čemu bi bili nostalgični, samo ih zanima što je to u prošlosti bilo važno i dominantno, pri čemu je, naglašava Krelja, posebno zanimljiv tzv.'crni val' jugoslavenskog filma:
„Vrijedno je, naravno, spominjati ta velika imena: Žike Pavlovića, Makavejeva, Puriše Đorđevića, kasnije mlađih: Žilnika, Aleksandra Petrovića. Taj je beogradski krug činio prepoznatljivost jedne kinematografije koja je vrlo žustro, nedvosmisleno i drsko diskutirala sa sistemom u kojem se ona ipak uspjela iznjedriti. Druga strana tog pola je hrvatska kinematografija koja je također imala svoju moć. Imala je, naravno, i te drske filmove, kao što su 'Lisice' Krste Papića i drugi filmovi dosta bliski tom beogradskom krugu, ali opet, s druge strane, obilježena je i nekim karakteristikama zagrebačkog kruga.“
Sadašnje države u regiji, kaže Krelja, morat će se jako uprijeti da dosegnu razinu koju je u ono vrijeme dosegla jugoslavenska kinematografija:
„U Hrvatskoj trenutno imamo nekoliko autora koji daju dignitet aktualnoj hrvatskoj kinematografiji. Srpska je kinematografija nešto tanja, tu i tamo bi se pojavio neki novi film, ali praktički se čeka neko novo zrenje, neko novo sazrijevanje da bi to bilo dostojno moći onih kinematografija koje su zapravo dominirale 60-tih ,70-tih i, recimo, 80-tih.“
Iako je u ono doba bilo političkih pritiska na autorstvo, ono je, usprkos tome, bujalo i jugoslavenska kinematografija je, naglašava Lordan Zafranović, bila provokativnija od današnje na ovim prostorima, jer je postojala ta 'kontra':
„Imali smo problema, imali smo cenzuru, imali smo neke zabrane, napade sa raznih strana, 'bunkeriranje filmova', ali, s druge strane, ako bi nas, recimo, netko napao u Beogradu vi ste našli izlaz u Ljubljani, ako bi vas napao u Zagrebu vi biste našli izlaz u Beogradu. Dakle, imali smo jedan prostor, jedan 'izlaz za nuždu', tako da smo mogli praviti provokativne filmove i filmove koji su se zaista sukobljavali s društvenom zbiljom i osvajali smo tu slobodu. Danas imate beskonfliktno društvo, idemo ka kapitalizmu koji je već 200 godina u zapadnim demokracijama i naša kinematografija se pretvara u onakve kakve, recimo, imate u Austriji, Švicarskoj...“
U filmsko-teorijskom simpoziju »Jugoslavenski filmski slučaj« sudjelovao je i majstor crtanog filma Borivoj Dovniković –Bordo:
„Često su ljudi u svijetu, obični ljudi, znali za Zagreb po Zagrebačkoj školi crtanog filma. To je velika stvar. Danas me zaprepašćuje znanje te nove generacije, da ljudi ne znaju ni tko je bio Churchill, Rooswelt, što je bilo 1941. Možda je to dobro, ali mi smo, ipak, znali što je bilo u Prvom svjetskom ratu, pa smo znali i nekadašnje glumce koji u naše doba više nisu bili živi, nama je to bilo normalno znati za Buster Keatona itd, a sada ljudi pojma nemaju tko je, recimo, bio Gregory Peck.“
'Kad budem mrtav i beo' 'Živojina Pavlovića, 'Lisice' Krste Papića, Babajini 'Mirisi zlato i tamjan', 'Čovjek nije tica' Dušana Makavejeva, Bulajićev 'Uzavreli grad' ........samo su neki od naslova iz velike retrospektive jugoslavenskog filma koji se prikazuju ovih dana u Zagrebu u sklopu Subversive Film Festivala.
Je li riječ o jugonostaligiji i preuveličavanju jugoslavenske kinematografije, pitamo jednog od njezinih najpoznatijih režisera Veljka Bulajića:
„Ne, pa u konkurenciji onog vremena jugoslavenski su filmovi bili nominirani za Oskara,crtani film (D.Vukotić) je i dobio Oskara, dobili smo Zlatnog lava u Veneciji i pobjeđivali na mnogim festivalima. Nekoliko nas redatelja, Aleksandar Petrović i ja, ušli smo u sve svjetske kino-dvorane i drugi, koji nisu ušli u sve, ali jesu u mnoge. Prema tome, bili su to pravi, realni uspjesi. Nije to sad neka nostalgija i da nešto domišljamo..“
Mlade generacije u regiji, kaže Bulajić, tek zadnjih nekoliko godina otkrivaju te filmove, otkako su se ponovo počeli prikazivati na televiziji, u kinotekama ili na retrospektivama.
Taj je beogradski krug činio prepoznatljivost jedne kinematografije koja je vrlo žustro, nedvosmisleno i drsko diskutirala sa sistemom u kojem se ona ipak uspjela iznjedriti.
Izlaz za nuždu
Nema tu jugonostalgije, ističe za naš program i hrvatski režiser Petar Krelja, jer su posjetitelji uglavnom mladi ljudi koji i ne znaju prema čemu bi bili nostalgični, samo ih zanima što je to u prošlosti bilo važno i dominantno, pri čemu je, naglašava Krelja, posebno zanimljiv tzv.'crni val' jugoslavenskog filma:
„Vrijedno je, naravno, spominjati ta velika imena: Žike Pavlovića, Makavejeva, Puriše Đorđevića, kasnije mlađih: Žilnika, Aleksandra Petrovića. Taj je beogradski krug činio prepoznatljivost jedne kinematografije koja je vrlo žustro, nedvosmisleno i drsko diskutirala sa sistemom u kojem se ona ipak uspjela iznjedriti. Druga strana tog pola je hrvatska kinematografija koja je također imala svoju moć. Imala je, naravno, i te drske filmove, kao što su 'Lisice' Krste Papića i drugi filmovi dosta bliski tom beogradskom krugu, ali opet, s druge strane, obilježena je i nekim karakteristikama zagrebačkog kruga.“
Sadašnje države u regiji, kaže Krelja, morat će se jako uprijeti da dosegnu razinu koju je u ono vrijeme dosegla jugoslavenska kinematografija:
„U Hrvatskoj trenutno imamo nekoliko autora koji daju dignitet aktualnoj hrvatskoj kinematografiji. Srpska je kinematografija nešto tanja, tu i tamo bi se pojavio neki novi film, ali praktički se čeka neko novo zrenje, neko novo sazrijevanje da bi to bilo dostojno moći onih kinematografija koje su zapravo dominirale 60-tih ,70-tih i, recimo, 80-tih.“
Imali smo problema, imali smo cenzuru, imali smo neke zabrane, napade sa raznih strana, 'bunkeriranje filmova', ali, s druge strane, ako bi nas, recimo, netko napao u Beogradu vi ste našli izlaz u Ljubljani, ako bi vas napao u Zagrebu vi biste našli izlaz u Beogradu.
Iako je u ono doba bilo političkih pritiska na autorstvo, ono je, usprkos tome, bujalo i jugoslavenska kinematografija je, naglašava Lordan Zafranović, bila provokativnija od današnje na ovim prostorima, jer je postojala ta 'kontra':
„Imali smo problema, imali smo cenzuru, imali smo neke zabrane, napade sa raznih strana, 'bunkeriranje filmova', ali, s druge strane, ako bi nas, recimo, netko napao u Beogradu vi ste našli izlaz u Ljubljani, ako bi vas napao u Zagrebu vi biste našli izlaz u Beogradu. Dakle, imali smo jedan prostor, jedan 'izlaz za nuždu', tako da smo mogli praviti provokativne filmove i filmove koji su se zaista sukobljavali s društvenom zbiljom i osvajali smo tu slobodu. Danas imate beskonfliktno društvo, idemo ka kapitalizmu koji je već 200 godina u zapadnim demokracijama i naša kinematografija se pretvara u onakve kakve, recimo, imate u Austriji, Švicarskoj...“
U filmsko-teorijskom simpoziju »Jugoslavenski filmski slučaj« sudjelovao je i majstor crtanog filma Borivoj Dovniković –Bordo:
„Često su ljudi u svijetu, obični ljudi, znali za Zagreb po Zagrebačkoj školi crtanog filma. To je velika stvar. Danas me zaprepašćuje znanje te nove generacije, da ljudi ne znaju ni tko je bio Churchill, Rooswelt, što je bilo 1941. Možda je to dobro, ali mi smo, ipak, znali što je bilo u Prvom svjetskom ratu, pa smo znali i nekadašnje glumce koji u naše doba više nisu bili živi, nama je to bilo normalno znati za Buster Keatona itd, a sada ljudi pojma nemaju tko je, recimo, bio Gregory Peck.“