U Banjoj Luci je 2. 9. počelo oslikavanje velikog murala u centru grada. Potkraj mjeseca počeće i drugi, pa će ovaj grad, uz već postojeću džambo zidnu sliku, dobiti svojevrsnu galeriju na otvorenom. Akcija se odvija u okviru udruženja građana Flaster, koje već petu godinu pokušava oplemeniti ulice i grad promovisati u mjesto ugodnog življenja. U goste sam pozvao dipl. arh. Moniku Ponjavić, istaknutu aktivisticu Flastera.
RSE: Banja Luka polako dobija nešto što u drugim našim gradovima, a i malo šire, nema. Neki dan ste započeli stvaranje novog murala?
Monika Ponjavić: Prvi mural se radi na zgradi u Bulevaru Živojina Mišića, ispod zgrade Titanik. U pitanju je površina 27 sa 12 metara. Radi ga duo iz Poljske, poznatiji kao Etam Cru. U pitanju su dva momka, koja su završila Akademiju primijenjenih umjetnosti na Univerzitetu u Lođu. Flaster ove godine traje u dvije faze, za razliku od prethodnih godina, Imamo drugog umjetnika koji se zove Boško. On dolazi iz Bugarske. Takođe je završio akademiju umjetnosti i on se specijalizovao za izradu murala na zidovima. On će da oslikava zid preko puta OŠ „Branko Ćopić“, koja se takođe nalazi u Bulevaru Živojina Mišića. Zgrada se nalazi odmah pored zgrade sa prošlogodišnjim muralom.
RSE: Tako će ovaj dio Banja Luke dobiti posve drugačiji izgled, zapravo, grad će dobiti svojevrsnu galeriju na otvorenom?
Monika Ponjavić: To i jeste ideja. Da napravimo jednu vrstu umjetničkog distrikta u gradu i da to bude galerija na otvorenom. U planu nam je da ostanemo na istom potezu nekoliko godina, koliko god se to može, i da iscrtamo što veći broj slobodnih površina. Borik, naselje u kojem radimo, je zgodno zato što su sve zgrade orjentisane ka ulici svojim bočnim stranama, koje su uglavnom bijele. To je vrlo zgodno za nas. Pored toga planiramo da nekad, u narednom periodu, osvijetlimo te zgrade, da po noći posjetioci mogu da šetaju glavnom alejom i da gledaju osvijetljene slike po zidovima.
RSE: Kada ste vi zapravo počeli raditi murale?
Monika Ponjavić: Počeli smo 2011. godine. Međutim, ti počeci su bili jako teški. Tada nismo mogli da dobijemo dozvolu za zid. Sljedeće godine se radilo na istoj lokaciji jer opet nismo uspjeli dobiti dozvolu. Tada se crtalo sa obje strane zida. Ti grafiti od prve godine više ne postoje jer smo ih morali prekrečiti, ali, to je normalni život grafita, da se stalno stvaraju novi, jedni preko drugih, da to tako ide u slojevima.
Godine 2012, na jednom zidu je radilo desetak umjetnika iz BiH, Hrvatske i Srbije, a na drugoj strani je radio umjetnik iz Italije, Pita, koji se bavi 3D muralima. On je te godine prvi put nacrtao u Banjoj Luci 3D mural velikih dimenzija. Odmah je sljedeće godine pozvan na bijenale u Veneciji, da izlaže istom tehnikom, što je za nas velika čast.
Muzej savremene umjetnosti RS-a nam je pomogao 2013. godine. Osjetili su da mi radimo pravu stvar i odlučili su se na saradnju. To nam je otvorilo put, jer kada stavite nešto što se ne smatra umjetničkim djelom u muzejski prostor i stavite mu etiketu umjetničkog djela, onda stvari počnu da se okreću na drugu stranu. Uspjeh te izložbe je zapravo omogućio dobijanje dozvole za prvo legalno iscrtavanje murala u Banjoj Luci, što se desilo 2014. godine.
To je ta prva zgrada na uglu Beogradske i Bulevara Živojina Mišića. Taj mural su radili Artez i Lorenz. Artez je iz Beograda, Lorenz iz Zagreba. Njih dvojica su se prvi put sreli, iako su znali jedan o drugom iz tog svijeta po čuvenju, u Banjoj Luci. Taj rad je, nedugo nakon toga, proglašen četvrtim najboljim za mjesec novembar 2014. godine na poznatom portalu o uličnoj umjetnosti streetartnews. Kada se takva vijest čuje, ona se brzo širi. To nam je dalo još poleta i dalo nam je pomoć sa mnogo više strana, nego do sada za ovu godinu.
RSE: Ove džinovske slike se ne mogu dobiti isključivo dobrom voljom, inspiracijom, predanim radom nekog našeg lokalnog Rivere. Treba ishoditi dosta dozvola gradskih vlasti, vlasnika zidova, mnogo materijala, sredstava za život tokom višednevnog rada, više ljudi. Vi ste imali podršku i to smatram zaista sretnom okolnosti.
Monika Ponjavić: Tako je. Imali smo podršku Ministarstva prosvjete i kulture RS-a, Grada Banja Luka, Turističke zajednice Banja Luka i Turističke organizacije RS-a, jer su oni vidjeli potencijal u razvoja turizma kroz ovakav projekat, koji se razvio u nekoliko sljedećih godina. Bez njihove podrške to sigurno ne bi bilo moguće.
RSE: Na ovim prostorima vi nemate pravog uzora. Gdje ste prepoznali tu mogućnost murala?
Monika Ponjavić: Ideja je došla od grupe prijatelja koji se znaju unazad sigurno 20-tak godina i koji su odrastali zajedno. Djeca u srednjim školama žele svašta novo da saznaju i onda su počeli da istražuju tu subkulturu grafita, ulične umjetnosti, muzike, plesa i tako dalje. Onda su samoinicijativno, uglavnom između sebe, učili jedni od drugih i tražili po časopisima, MTV televizija, sve što je bilo dostupno jer tada internet još uvijek nije bio aktuelan. Prenoseći jedni drugima informacije i učeći jedni od drugih, počeli su da se bave tim vidom umjetnosti. Tada je ta umjetnost bila ilegalna jer se radi o grafitima i crtanju po noći na nekim zidovima malih dimenzija, tri do četiri metra.
Tamara Cvetković, kojoj je posvećen Flaster, je bila jedna od tih ljudi koji su animirali i učili druge, djevojka puna energije i želje da nešto stvara i promjeni. Vremenom, svi ti ljudi, koji su tada, kao klinci, istraživali tu umjetnost, su otišli na akademije, na arhitekturu. Svi mi, nas ima nekoliko u Flasteru, smo akademski obrazovani građani, svi u nekoj od oblasti umjetnosti.
RSE: Pokazali ste da zidno slikarstvo ne mora biti tek pećinska umjetnost. Grafiti su sastavni dio savremenog, urbanog folklora, ali na žalost većina ih je na nekoj drugoj strani, čak sa druge strane dobrog ukusa. Postoji li neka definicija, neka realna crta između ovoga što mi malo stariji zovemo vandalizmom i onoga što street art zaista jeste?
Monika Ponjavić: U principu i u suštini, vandalizam bi bilo svako uništavanje imovine i javnih površina. Žvrljanje po zidovima, crtanje i ispisivanje psovki i tako dalje. Grafiti su slanje poruke likovnim putem prvenstveno. Mural je zidno slikarstvo. Šta su teme murala i grafita, to je već stvar ukusa ili stvar konteksta.
RSE: Možete li vi ovakvim akcijama, barem dio onih mladih ljudi koji zamahnu pisati one ružne kreacije, sulude grafite mržnje, političke parole, okrenuti ovim stvaralačkim kreacijama, koje su street umjetnost?
Monika Ponjavić: Mislim da možemo jer čim neko ima potrebu da se izražava po zidovima, na takav način, meni se čini kao želja za tim. Obično su to mlađi ljudi koji imaju želju za crtanjem po zidovima. Možda nemaju dovoljno tehnike, možda imaju talenat. Nisu završili škole i ne znaju kako da se izraze na zidu. Mislim da bi ove stvari mogle da ih potaknu da uče i da se pokušaju na neki bolji i kreativniji način da se izraze na tom istom zidu. Nadam se da ćemo uspjeti u tome.
RSE: Do koje mjere ove akcije, ovi svojevrsni festivali ljepote, mogu pomoći mladim ljudima, posebno onim što unatoč završenim školama, unatoč savladanim zanatima, ne mogu da se vjerodostojno izraze, na kraju ne mogu naći ni posao?
Monika Ponjavić: Mi smo idealan primjer za to jer nas ima sedam u grupi, a troje je nezaposleno. Svo troje smo završili fakultete, od toga dvoje doktorira sada.
Jedina stvar koju mi možemo poručiti je da se uzmu stvari u svoje ruke i da se ne odustaje, da se ide ka nekom cilju koji je zacrtan i postavljen zarad neke lične satisfakcije. Mi u ovom udruženju nemamo nikakvu finansijsku korist od ovog što radimo. Mi smo jedna grupa entuzijasta koja zapravo želi da uljepša grad i da stvori prostor za ljepši život. Prepoznali smo da je renoviranje fasada i iscrtavanje zidova nešto što želimo da damo gradu, jer je to nešto što želimo da imamo u svom gradu i pored čega želimo da prolazimo. Na ličnom nivou, to nam je zadovoljstvo da smo lično tome doprinijeli.
To posmatram kao neku vrstu radne akcije koje su bile za vrijeme Ex YU i u kojima su učestvovali moji roditelji. Samo što mi ne pravimo puteve, nego renoviramo fasade. Čini mi se, kada bi se energija koju mi imamo, uložila u prave stvari i ako bi svi u svojim mogućnostima mogli da doprinesu, grad svakako bio bolje mjesto za život.
