Lucić: Novi nesporazum Tuđman-Izetbegović

Razgovor legitimnih nasljednika međudržavnih sporova i sporazuma između Hrvatske i BiH, Miroslava Tuđmana i Bakira Izetbegovića.

- Pa đe si, Miro, jarane... Odmori li se išta ovog ljeta?

- Pa onako skromno.

- Što skromno? Jesi bio na moru?

- Naravno. A gdje bih ljetovao nego na moru?

- Đe si bio? U Šarm-el-Šeiku?

- Ma daj, molim te. Zar da se pored prelijepog hrvatskog Jadrana gužvam po tim zemljama gdje je Bog rekao laku noć?!

- Kakvu laku noć?! Pa tamo je, bolan ne bio, Allah dželle šanuhu tek reko dobro jutro.

- Kad je to kazao: sinoć?

- Kad je počelo ovo arapsko proljeće. Mislili ćafiri da će sve da ide kako su oni zamislili, ali je onda dobri Allah uzeo stvari u svoje ruke.

- Znaš šta, Bakire: malo mi je glupo da ljetujem u proljeće, pa sam ostao doma, na hrvatskom Jadranu.

- Mogo si tako da ljetuješ i na našem bosanskom Jadranu. I kod nas je ljeti, nažalost, ljeto.

- A šta bi trebalo biti?

- Pa proljeće. Samo ovi Ameri nikako da krenu u akciju.

- U kakvu akciju?

- Čuj: kakvu akciju? Pa rušenja Lagumdžije, eto kakvu. Širom dunjaluka skidaju ove socijalističke diktatore, samo ih kod nas ne diraju.

- Bogme ni kod nas.

- Eto vidiš. To je razlog više da se ja i ti, onako ko ljudi, dogovorimo da se poštuje dogovor oko bosanskog Jadrana.

- A gdje ti je to?
- Eh sad, đe mi je to... Šta se praviš blentav, kad znaš da su moj rahmetli babo i tvoj poštovani otac odavno utvrdili đe je šta i šta je čije?!

- To ćemo, Bakire, tek vidjeti.

- Nema problema, jarane. Samo ti dođi kad ti bude ćeif, pa ćemo da prokrstarimo bosanskim terirorijalnim vodama.

- Čime ćemo prokrstariti?

- Kako čime? Pa jahtom.

- Ma ne pitam te to, nego kuda ćemo to prokrstariti? Kroz čije teritorijalne vode?

- Pa naše bosanske, reko sam ti.

- Ma daj, ne budi smiješan! I još kažeš: jahtom?! Pa to što vi imate tamo u Neumu može se preploviti admiralskim luftmadracem vaše ratne mornarice!

- Bolan, Miro, bolan, Miro, nemoj mi, molim te, tih folova! Mi ko imamo dušeke, a Hrvatska impozantnu ratnu flotu... Ostavi te priče za Slovence, ako i oni još padaju na njih.

- Nisu to nikakve priče nego faktično stanje.

- Šta faktično, ublehašu jedan? Misliš da ja ne znam što ste onu jedinu topovnjaču nazvali „Petar Krešimir Četvrti“?

- Baš da čujem zašto...

- Pa da preplašite Slovence. Da Janezi misle da imate još tri topovnjače. Jesam li vam provalio štos?

- Govoriš gluposti, Bakire. Nije to nama jedina topovnjača.

- A đe su vam onda ti Petri Krešimiri Prvi, Drugi i Treći?

- Ovaj razgovor stvarno nema smisla.

- Ima smisla, samo se ti praviš da ga ne vidiš. Ja ti fino predlažem da ja i ti, kao jedini legitimni nasljednici sporazuma što su ga potpisali moj rahmetli babo i tvoj poštovani otac, proglasimo da prihvatamo njihovu volju, a ne da puštamo da njihov pošteno odrađeni pos'o kvare ovi bezveznjaci!

- To je sada u rukama zastupnika Hrvatskoga sabora.

- Joj, Miro, da toliko fizički ne ličiš na svoga babu – ma pljunuti on, mašala! – ja bih svašta pomislio... Pa kad bi on, bolan ne bio, pustio da mu parlament odlučuje o nečemu što je on već odlučio?! Parlament je tu samo da potvrdi njegove odluke.

- Ne znam, vidjet ćemo...

- Šta ima da se vidi?! Ono što je potpiso Franjo Tuđman, ako imate imalo respekta, treba da prihvatite na neviđeno.

- Pa ne ide to baš tako...

- E jadni Tuđmane, kome si ostavio svoju Hrvatsku... Evo i rođeni sin skreće sa tvoga puta!

- Ne miješaj se ti u naše obiteljske stvari!

- Kako da se ne miješam kad vidim šta radite čovjeku?! Da nisi i ti od onih što tvrde da nije bio pri pameti kad je potpisivo sporazum?

- Moj otac je u svakom trenu bio lucidan.

- Pa na koga si onda ti ispo takav?

- Bakire, umukni! Postoji osnovana sumnja da su mom ocu zatajene neke bitne informacije o prijevari kojom ste hrvatske otoke i vrh Kleka uknjižili kao vlasništvo te vaše Bosne i Hercegovine.

- Hoćeš da kažeš da ga je moj rahmetli babo prevario? Pa jel ti sebe čuješ šta govoriš?! Kako iko može da prevari insana koji je, kako kažeš, u svakom trenu bio lucidan?!

- Varaš se ako misliš da se moj otac dao prevariti. On zato nije ni dopustio da se ratificira sporazum.

- A što ga je onda potpisivo?

- Moj otac je bio cijenjeni znanstvenik i autor brojnih knjiga. I bio je nadasve dobro odgojen čovjek, te kao takav nikada nije odbio dati svoj autogram niti jednom svom čitatelju.

- Pa nije se on mom rahmetli babi potpiso na knjigu već na međudržavni sporazum!

- Vjerojatno gospodin Alija nije ponio svoj primjerak „Bespuća“, pa mu se moj otac potpisao na ono što je imao uza se.

- Jel se zato i Ashdownu potpiso na salvetu? Dobro da ga Paddy nije startovo u ćenifi...

- Bakire, ovaj razgovor nikamo ne vodi.

- Vodi, vodi, samo ako ti pristaneš da priznaš volju rođenog babe, da pokažeš malo poštovanja.

- Moj otac je, kao mudar i razborit čovjek, bio svjestan da su međudržavne granice ozbiljno pitanje i da taj problem traži duboko promišljanje. Pa evo vidiš sada ove nesuglasice između Japana i Kine oko otočja Senkaku...

- Izvini, ali nije to nikakav Senkaku već Diaoyu. Mi ne priznajemo japansku agresiju na vjekovni kineski arhipelag u Istočnom kineskom moru!

- Znaš li ti, Bakire, što govoriš?

- Ono što čuješ. Otkud japanski otoci u Istočnom kineskom moru?!

- Otud što ih je Japan kupio od privatnih vlasnika. Je li ti to ne priznaješ privatno vlasništvo i pravo vlasnika da slobodno raspolažu privatnom imovinom, komunjaro jedna kineska?!

- A jel se to vi u Zagrebu ko Japanci spremate da kupite naš Veliki i Mali školj, s obzirom da se i oni vode ko privatno vlasništvo?

- Nismo poludjeli, Bakire, da bacamo novac na otoke koji su ionako naši.

- Kako su to vaši kad je tvoj babo potpiso da nisu?!

- Ti otoci su privatno vlasništvo Hrvata iz Neuma.

- Tu si se malo prešo. Oni su državljani Bosne i Hercegovine.

- A zar ima Hrvata u toj vašoj BiH koji nisu i državljani Hrvatske? Osim možda onog Željka Komšića, kojega ionako ne računamo u Hrvate.

- Kakve to veze ima? Pa ne mogu otoci da imaju dvojno državljanstvo.

- Slušaj, Bakire... Sve i kad bi ti otoci pripadali toj vašoj BiH, kao što ne pripadaju, mi u Hrvatskom saboru ne smijemo potpisati ratifikaciju sporazuma dok u vašoj državi postoje ozbiljne političke snage koje se tome protive.

- Koje ozbiljne političke snage? Onih nekoliko patuljastih HDZ-ova?

- Ne nego Milorad Dodik koji je jasno kazao da je za njega taj sporazum ništavan.

- Sad si stvarno sin svoga babe. Tako je i on koristio Srbe protiv Bosne i Hercegovine, pa su oni na kraju iskoristili njega...

- Ostavi se ti mog oca! Ovo je čisti međudržavni problem, kao i ono između Kine i Japana. Dodik tu dođe kao treći čimbenik. Kao u njihovu slučaju Tajvan.

- Evo sad je još i hajvan ispo Tajvan... A nije ni čudo kad se svaki papan pravi Japan!

- Javila se firma koja je umislila da je Bosna i Hercegovina ni manje ni više nego Kina!

- Nemaš ti pojma, moj Miro, po čemu je Kina dobila ime.

- Po čemu?

- Po kinima u kojima se prikazivo najgledaniji film svih vremena: „Valter brani Sarajevo“!

- Ma daj... A znaš li ti, Bakire, kako se zove najgledaniji hrvatski film svih vremena?

- Kako?

- „Kako je počeo rat na mom otoku“!

- A znaš li ti, Miro, da mu se sprema nastavak pod naslovom „Kako je počela ratifikacija na mom otoku“?

- Kakav je to film: znanstveno-fantastični?

- Nije nego japanski. Čisti „Rashomon“.