˝Napadi na navijače tog i tog tima˝, ˝Neredi na tom i tom stadionu˝, ˝Pretučeni navijači tog i tog kluba˝, samo su neki od primjera naslova koji često, umjesto sportskih rezultata, budu glavne vijesti medija u BiH. Razlozi za to su različiti, u zavisnosti koga pitate.
Po nekima je to nizak nivo sportske kulture, loša ekonomska situacija, poremećeni porodični odnosi, dok je za druge to stvar politike, koja podgrijava mržnju i netoleranciju, te tako često koristi huligane koji se infiltriraju u redove navijača za svoje ciljeve.
Prema riječima sociologa Ivana Šijakovića, sportske priredbe su postale mjesto gdje je sport najmanje važan:
„Tu se prenose i nacionalističke i vjerske i ideološke i svake druge ideje, tako da je sport potpuno u drugom planu, nema smisla.“
Pojam navijača ili simpatizera kluba treba razdvojiti od pojma huligana. Zašto neko postaje navijač, često je individualne prirode, ali neki od najčešćih razloga, prema psiholozima, su grupni identitet, adrenalin i dosada. Međutim, kada se pređe granica podrške klubu i počnu da se lome stolice na stadionima, pale zastave i tuku pripadnici policije i drugih navijačkih grupa, to se naziva huliganstvom.
Udruženje Građana Perpetum Mobile sprovelo je istraživanje na 145 pripadnika navijačkih grupa iz Banjaluke i Mostara o uzrocima nasilja na sportskim terenima.
„Oni navode i faktor politike. On i kažu: ’Nekad nas i politika izmanipuliše, podstakne.’ Ali ima tu još dosta psiholoških faktora - da se stekne određena reputacija u nekim vršnjačkim krugovima, da se dokažete da ste neka velika faca, da ste hrabri, da ste snažni itd. Jedan od faktora je i dokazivanje muškosti, odnosno maskulantiteta, da dokažete i tu stranu svoje ličnosti“, kaže psiholog Srđan Dušanić.
Dušanić dodaje da je istraživanje pokazalo da veliki broj članova navijačkih grupa često učestvuje u fizičkim obračunima:
„U posljednjih godinu dana nekih 50 do 60 posto naših ispitanika bilo je uključeno u fizičko nasilje, bilo da su oni napadali druge navijačke grupe ili da su druge grupe napadale njih. A 30 posto je istaklo da su imali fizičke sukobe sa pripadnicima svoje grupe.“
Zakonski okvir u BiH svodi se na entitetske zakone, koji su nedovoljni i neadekvatni u sankcionisanju huliganstva. Prema riječima Gojka Vasića, ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, zakonski okvir treba mijenjati ugledajući se na razvijene zemlje, koje su svoje probleme sa huliganima riješile na pravi način:
„U Evropi ako neko napravi incident na utakmici, odmah tu ide izricanje zaštitnih mjera, a zavisno od težine incidenta čak i izricanje zatvorskih kazni po skraćenom postupku. Naše kazne su vrlo blage i mislim da bismo imali veliki problem, ukoliko se naši klubovi nađu u nekim evropskim ligama, da se tome suprotstavimo, s obzirom da oni znaju da bi praktično bili nedostupni organima gonjenja ako neko napravi incident, pa čak i neko teško krivično djelo.“
Anketirani građani takođe smatraju da se huligani samo mogu sankcionisati strogim zakonima:
A da je edukacija potrebna, smatra i sociolog Ivan Šijaković, koji kaže da se u to treba uključiti šira društvena zajednica:
„Da se uključe škola, porodica, različita udruženja mladih i neke vršnjačke grupe. Širi pristup tome bi mogao možda dati rezultate i da se to radi kontinuirano, recimo nekoliko godina.“
Sve dok se u BiH ne usvoji državni zakon o spriječavanju nasilja na sportskim terenima i ne uvedu rigorozne zatvorske i novčane kazne, pojedinci i grupe kojima je nasilje jedini argument i dalje će se kriti među pravim navijačima i ljubiteljima sporta.
Po nekima je to nizak nivo sportske kulture, loša ekonomska situacija, poremećeni porodični odnosi, dok je za druge to stvar politike, koja podgrijava mržnju i netoleranciju, te tako često koristi huligane koji se infiltriraju u redove navijača za svoje ciljeve.
Prema riječima sociologa Ivana Šijakovića, sportske priredbe su postale mjesto gdje je sport najmanje važan:
„Tu se prenose i nacionalističke i vjerske i ideološke i svake druge ideje, tako da je sport potpuno u drugom planu, nema smisla.“
Pojam navijača ili simpatizera kluba treba razdvojiti od pojma huligana. Zašto neko postaje navijač, često je individualne prirode, ali neki od najčešćih razloga, prema psiholozima, su grupni identitet, adrenalin i dosada. Međutim, kada se pređe granica podrške klubu i počnu da se lome stolice na stadionima, pale zastave i tuku pripadnici policije i drugih navijačkih grupa, to se naziva huliganstvom.
Udruženje Građana Perpetum Mobile sprovelo je istraživanje na 145 pripadnika navijačkih grupa iz Banjaluke i Mostara o uzrocima nasilja na sportskim terenima.
„Oni navode i faktor politike. On i kažu: ’Nekad nas i politika izmanipuliše, podstakne.’ Ali ima tu još dosta psiholoških faktora - da se stekne određena reputacija u nekim vršnjačkim krugovima, da se dokažete da ste neka velika faca, da ste hrabri, da ste snažni itd. Jedan od faktora je i dokazivanje muškosti, odnosno maskulantiteta, da dokažete i tu stranu svoje ličnosti“, kaže psiholog Srđan Dušanić.
Dušanić dodaje da je istraživanje pokazalo da veliki broj članova navijačkih grupa često učestvuje u fizičkim obračunima:
„U posljednjih godinu dana nekih 50 do 60 posto naših ispitanika bilo je uključeno u fizičko nasilje, bilo da su oni napadali druge navijačke grupe ili da su druge grupe napadale njih. A 30 posto je istaklo da su imali fizičke sukobe sa pripadnicima svoje grupe.“
Zakonski okvir u BiH svodi se na entitetske zakone, koji su nedovoljni i neadekvatni u sankcionisanju huliganstva. Prema riječima Gojka Vasića, ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, zakonski okvir treba mijenjati ugledajući se na razvijene zemlje, koje su svoje probleme sa huliganima riješile na pravi način:
„U Evropi ako neko napravi incident na utakmici, odmah tu ide izricanje zaštitnih mjera, a zavisno od težine incidenta čak i izricanje zatvorskih kazni po skraćenom postupku. Naše kazne su vrlo blage i mislim da bismo imali veliki problem, ukoliko se naši klubovi nađu u nekim evropskim ligama, da se tome suprotstavimo, s obzirom da oni znaju da bi praktično bili nedostupni organima gonjenja ako neko napravi incident, pa čak i neko teško krivično djelo.“
Anketirani građani takođe smatraju da se huligani samo mogu sankcionisati strogim zakonima:
A da je edukacija potrebna, smatra i sociolog Ivan Šijaković, koji kaže da se u to treba uključiti šira društvena zajednica:
„Da se uključe škola, porodica, različita udruženja mladih i neke vršnjačke grupe. Širi pristup tome bi mogao možda dati rezultate i da se to radi kontinuirano, recimo nekoliko godina.“
Sve dok se u BiH ne usvoji državni zakon o spriječavanju nasilja na sportskim terenima i ne uvedu rigorozne zatvorske i novčane kazne, pojedinci i grupe kojima je nasilje jedini argument i dalje će se kriti među pravim navijačima i ljubiteljima sporta.