O Bosni, a posebno o Sarajevu nekad i sad, govori arhitektica Selma Tahirović, urednica Redakcije dokumentarnog i savremenog programa Televizije Sarajevo.
RSE: Ako pratimo istoriju, šta su Sarajevo i Bosna, imali prije drugih evropskih zemalja i gradova? Koliko se u to doba pažnja poklanjala putevima, prugama, mostovima, vodovodu....?
Tahirović: Generalno rekla bih da su te vlasti, te države, bile uređene države, i iako su one faktički bile naši okupatori, imale veoma jasne strategije, kako političke i administrativne, tako i razvojne. Poznato je da prvi vodovod u Sarajevu gradi još Isa beg. Samim početkom gradnje Sarajeva, pravi se vodovod. Svaki vakif, sa podizanjem džamija i građevina, gradi i javne česme - od Skender paše, Ajas bega, Firdus bega, do najznačajnijeg u to doba Gazi Husrev bega, koji dovodi vodu sa vrela Crnila, što je gotovo 13 km vodovoda, i podiže 40 česama. 'Sve što živi potječe iz vode' - natpis je koji i danas stoji na šadrvanu uz Gazi Husrev begovu džamiju. Nekada je i njena abdesthana imala zagrijavanu vodu. Početkom 18. stoljeća Sarajevo ima oko 55 km vodovoda i veliki broj kuća ima česme i kupatila, ima javna kupatila - hamame. Paralele radi Beč prvi vodovod ima tek 1870. godine. Gradnju vodovodne mreže nastavljaju i Austro-Ugari, pa mi čak i danas koristimo neke vodovode iz tog perioda. Veliku pažnju razvoju infrastrukture davali su i Osmanlije i Austro-Ugari.
Oni su bili potpuno svjesni da prvo moraju napraviti puteve, pruge, obezbijediti kompletnu infrastrukturu, i zbog vojske, i zbog trgovine, itd. Gradnja puteva, pruga i mostova bila je prioritet. Već 1882. imamo prve vozove. Interesantno je da su pojedine konstrukcije lokomotive namjenski pravile za naše terene. To su bili pionirski inženjerski radovi, pogotovo za prevoj na Ivanu. Posebno je zanimljivo da je pruga Sarajevo – Vardište, izgrađena 1906. godine, bila jedna od najvećih investicija Austro-Ugarske Monarhije – koštala je 75 miliona zlatnih kruna! Ta pruga prolazila je kroz 99 tunela, koji su, nažalost, danas zaboravljeni.
RSE: To je zaista veliki graditeljski poduhvat.
Tahirović: Da, to je interesantno, Monarhija je toliko investirala u Bosnu i da su to bili prioriteti, mnogo važniji, recimo, od gradnje zgrade Zemaljske vlade. Prioritet je bio napraviti puteve, napraviti pruge. To ima i svoju drugu stranu, oni su jako puno rude i materijala odvozili odavde. Pred Prvi svjetski rat, odnosno prije nego je ukinuta, imali smo 1611 km te uske pruge u Bosni i Hercegovini.
RSE: Sarajevo se može pohvaliti i drugim tehnološkim inovacijama po kojima je prednjačilo u staro doba, na primjer, tramvaj na električni pogon ili ulično osvjetljenje.
Tahirović: Da, u Sarajevu već 1895., prije većine svjetskih metropola imamo tramvaj na električni pogon i javnu rasvjetu - prije Londona. Već tada imamo električnu centralu, izniman objekat od kulturnog razvojnog značajam, koji svakako zaslužuje drugačiji tretman od onoga kojeg trenutno ima! I Begova džamija je bila prva džamija u svijetu koja je imala električnu rasvjetu - već 1898. godine.
RSE: Šesnaesto stoljeće je zlatno doba u istoriji Sarajeva, prije svega zahvaljujući Gazi Husrev begu. Šta bi iz tog doba i danas moglo biti nauk ili primjer?
Tahirović: Ima dosta toga što bi današnje vlasti mogle naučiti iz primjera vakifa. Gazi Husrev beg je još u svojoj vakufnami definirao jedan vid kreditiranja, davanja na zajam vakufskog novca. Već tada je jasno određena kamata – rabah - i samim tim onemogućeno lihvarstvo. Nažalost, lihvarstvo se u Sarajevu pojavljuje sa dolaskom Jevreja. Međutim postoji jedna veoma interesantna priča o načinima posuđivanja novca u to vrijeme. Kad je neko u dugovima, prijatelji se okupe na sijelo i svako stavi pod sećiju onoliko novca koliko može, i o tome se ne priča. Drugi put kada ih prijatelj ponovo pozove, znalo se da se izvukao iz dugova, svi opet na tom istom mjestu nađu novca koliko su i ostavili, naravno, bez kamata. Riječ i obraz su tada bili svetinja. Tako se poslovalo, na riječ. Kažu da su veziri slali svoje predstavnike da provjeravaju kako uopće takav sistem u Bosni funkcionira, bez knjiga, bez ugovora, dogovora, samo na riječ.
RSE: Da pređemo i na 'lakše' teme. Kada su Sarajke obukle kupaće kostime, odnosno kada je počelo kupanje na Bentbaši?
Tahirović: S obzirom na nacionalnu strukturu stanovništva Sarajeva, to vjerovatno nije išlo baš u svim nacijama i u svim krugovima tako jednostavno. No, činjenica je da se Narodna banja na Bentbaši otvara 1902., mada su se i prije toga Sarajlije kupale na Darivi. Već na prvim snimcima možemo vidjeti Sarajke u kupaćim kostimima. Međutim, sarajevska je kontraverza da se gotovo 50 godina poslije, žene, tačnije AFŽ, u Bosni i Hercegovini, pa i u Sarajevu, bore za skidanje zarova i feredža. Očigledno, uvijek su postojala preplitanja tih kultura i tradicija, to je bilo jedno prirodno stanje oduvijek u Sarajevu. Ljudima je bilo najnormalnije da pored njih prolaze žene sa šeširima i one sa zarovima. To je bilo tako normalno.
RSE: Kafane i restorani - da li bi i oni mogli biti primjer druženja na svjetskom nivou?
Tahirović: E, kad govorimo o kafanama i restoranima, to je jedna od rijetkih tradicija koje smo sačuvali. I danas su naše kafane pune, i danas smo vjerovatno grad koji ima najviše kafana, barem u ovom dijelu Evrope. Prva kafana u Sarajevu, prema nekim podacima, otvorena je 1590. godine, nakon one u Carigradu. To je baš bio prostor za točenje kafe i služenje kafe. Vrlo brzo slijedimo i neke druge trendove, u smislu gradnje hotela, prostora za smještaj. I u osmanskom vremenu Sarajevo je puno hanova, karavan-saraja koji su služili za prihvat i smjestaj gostiju, a interesantno je da su gosti mogli do 3 dana besplatno boraviti. Odatle ona uzrečica: 'Svakog gosta tri dana dosta'. Da bismo bili u korak s Evropom, otvara se hotel Evropa, već 1882. – jedan moderan, evropski uređen hotel i naravno, tu prestaje tradicija da se može džaba konačiti.
RSE: Sarajevo je nekada bilo ispred brojnih evropskih gradova u tehnološkim inovacijama i primjeni brojnih modernih izuma. Gdje je grad danas? Zna li čuvati i predstaviti turistima iz cijelog svijeta ono što su drugi nekad davno izgradili?
Tahirović: Ja tu moram biti malo subjektivna. Ja nisam samo novinar koji se bavi baštinom. Ja sam prije svega arhitekta i priča o baštini, briga o baštini, izučavanje baštine je moja životna misija. I zbog toga mislim da imam puno pravo da kažem neke stvari, da sam dovoljno kompetentna da kritikujem. Iskreno ja sam jako razočarana našom turističkom ponudom i tim općim nedostatkom senzibiliteta prema tradiciji, baštini, naslijeđu, od vlasti do nekakvih lokalnih zajednica, ljudi, generano nepoznavanjem svega toga. Očigledno ne postoji vizija, nikakva strategija, nikakvi dugoročni planovi u koje bi se involviralo pitanje te baštine. Sve se svodi na kratkoročne, da ne kažem četvorogodišnje interese. Primjeri su brojni - od Baščaršije do Ilidže. Imamo mi i zakone i brojne institucije kojima je posao da se brinu o naslijeđu, ali - ili se ne pitaju ili se ne bave svojim poslom. Turističke zajednice su se svele na sabiranje statističkih podataka. Ne smije se zaboraviti da smo imali jednog Josipa Vancaša – Mađar kojeg su dovele austrougarske vlasti da izgradi Katedralu; tu je ostao 38 godina i napravio najviše objekata - koji je 1911. podnio rezoluciju o zaštiti spomenika.
Zahvaljujući njemu, i još nekima, profesoru Najdhartu, Grabrijanu, imamo sačuvanu Čaršiju. Malo je poznata stvar da su '45 komunisti počeli sa rušenjem Čaršije. Ali ovo što se danas radi je uništavanje Čaršije kao jezgra – navodimo to kao primjer – svaki dan. Nama se turistička ponuda, umjesto tih svih silnih vrijednosti koje imamo, svodi na ćevape i krug po Baščaršiji gdje turistima uglavnom nudimo kinesku i tursku robu. Zanati su faktički potisnuti sa Čaršije, razvija se klasična trgovina, gubi se ono autohtono značenje, autohtona vrijednost. Koliko znamo 'iskoristiti' historiju - najbolji nam je primjer nedavno obilježavanje 100 godina od Sarajevskog atentata. Nije bilo novca za takve stvari, nije bilo dovoljno senzibiliteta, najvažnije stvari nisu ni kazane ni pokazane, niko ne zna ni danas dan koja je soba u kojoj su posljednji put prespavali Sofija i Ferdinand na Ilidži. U objekat kao što je Konak gotovo više niko i ne ulazi, on propada. Tu su oni bili smješteni. To je naša priča.
RSE: Da li je Bosna i Hercegovina, zbog istorije o kojoj smo govorili, prije svega istorije Sarajeva, zaslužila da bude 'najgori đak u školi evropskih integracija'?
Tahirović: Ja ne bih personificirala Bosnu i Hercegovinu kao krivca, jer ova zemlja još uvijek ima šta za pokazati i ponuditi, ali, kad imate loše učenike - ili su problem loši učitelji ili je problem nastavni plan i program. Dakle, ključni je problem da dokle god učimo potpuno drugačije lekcije iz historije, istorije i povjesti, ne možemo imati jednu jedinstvenu emociju o tradiciji, naslijeđu, o baštini, pa ni domovini. Dokazali smo da su naši učenici izuzetni stručnjaci, umjetnici, radnici, ali – kad pređu granice ove države. Nažalost, to je tako.
