Srebrenica je do početka rata svrstavana u pet najrazvijenih opština u Bosni i Hercegovina, međutim, situacija je danas sasvim drugačija. Procjenjuje se da je novcem koji je došao za obnovu taj grad mogao biti obnovljen iz temelja, no, čini se, kako je utrošen za neke druge namjene.
Od nekadašnjeg gradića koji je imao razvijen i zdravstveni turizam na nivou daleko poznatih svjetskih banjskih centara, Srebrenica je danas mjesto koje, uprkos brojnim donacijama za obnovu, odaje utisak zapuštenog grada.
Nezaposlenost, neimaština, pa i beznađe - vidljivi su na svakom koraku 17 godina od završetka rata. Stanovnici Srebrenice, bez obzira na nacionalnu pripadnost, žive u nadi da će se jednog dana, ipak, situacija u ovom gradu promijeniti. U suštini, sada svi žive isto - loše.
„Srebrenica nije zapamtila nikad ovaku neurednost i ovakvu neimaštinu. Kako se ko snalazi, tako i živi. Ono koji dobro žive nisu u Srebrenici.“
„Živi se loše. Ono penzije što imaš...“
Ovdje je jedno vrijeme bio centar sportskih i kulturnih dešavanja. Održavane su i moto trke, a u vremenu od maja do septembra u Srebrenici je dnevno boravilo i do dvije hiljade pacijenata koji su koristili usluge ljekovitih i u svijetu priznatih voda Crnog Gubera.
Bivši i sadašnji gradonačelnici Srebrenice
Najintenzivniji period u razvoju Srebrenice bilježi se sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je prvi čovjek opštine bio Veselin Stevanović.
„Ja sam ponosan što sam bio od 1974. do 1982. opštinski funkcioner kada je na području opštine urađeno dosta u oblasti privrede, obrazovanja, kulture, zdravstva itd. To je sve postignuto zahvaljujući tome što smo imali dobre kadrove u preduzećima“, kaže Stevanović.
Poslije Stevanovića, predsjednik opštine bio je Sead Đanić.
„Mislim da ova uprava nema one nadležnosti koje smo mi ranije imali. Mi smo bili daleko samostalniji. Mada smo bili i u sistemima, ali smo radili onako kako smo se dogovarali i kako smo znali i umjeli. Međutim, to je sad sve oduzeto, tako da su im faktički ruke pod kamenom. Njihove nadležnosti su iste kao nekada naše mjesne zajednice“, ocjenjuje Đanić.
Pesimizam građana
Ćamil Duraković, sadašnji prvi čovjek opštine, pokušava dobiti savjet i razumjeti sistem koji su Veselin i Sead uspješno primjenjivali i razvijali opštinu na zadovoljstvo svih građana.
„Radi se o dva različita vremena. Radi se o drugim vremenima, drugim ljudima, drugom potencijalu. Ja bih volio da sam imao priliku o onom vremenu da vodim opštinu, jer su sigurno prilike bile drugačije i lakše. Ali ljudi treba da znaju ono što je bilo u Srebrenici - mi smo izgubili, prije svega, biološki potencijal, a zatim i infrastrukturu“, podsjeća Duraković.
Srebreničani sve više izražavaju pesimizam:
„Mora da se živi, nazor se ne može umrijeti, ali teško nama povratnicima. Rekla sam nekidan dole onim našim liderima: ’Nije da ste nas bacili kao loptu, nego kao onaj kamen s ramena - i niko se o nama ne brine.’“
„Nama treba ovdje jedinstven stav. Žalost ove sredine jeste što imamo tri historije, tri različite priče i tri suprotstavljene politike“, kaže Ćamil Duraković.
Iako nema posla i donacija, ljudi u Srebrenici žive po receptu koji je samo njima znan. Otvaranje novih radnih mjesta omogućilo bi da posao dobiju mlade osobe svih nacionalnosti, koje više ne bi razmišljale o odlasku iz ovog grada.
Pospješio bi se i povratak i Srebrenica bi mogla biti grad prigodan za življenje. Za tako nešto postoji jednostavan recept, kaže Veselin Stevanović:
„Treba jedno veće jedinstvo. Bez jedinstva oba naroda, da ne govorim i o ostalima, nema u Srebrenici života. Samo jedinstvo, jedinstvo - i jedinstvo.“
