Tri učenice iz Srebrenice kojima je hobi slikarstvo, svoje umijeće dopunile su kroz nekoliko radionica i likovnih kolonija organizovanih u ovom gradiću. Osvajale su i brojna priznanja na opštinskim i državnim konkursima.
Srebreničani su oduvijek ispoljavali sklonost prema nauci, kulturi i sportu. Ovdje su se održavale smotre pozorišta, folklora i muzike. Slikarstvo u Srebrenici nije bila eksploatisana tema, ali je sada u modi.
Stasala je generacija mladih slikara koji svojim djelima oduševljavaju svakog ko vidi njihova djela. Anđela Đokić je osvojila prvo mjesto na konkursu EUFOR-a:
„Osim što poklanjam vrlo rado svoje radove, ja sam ih i slala na takmičenja za koja sam čula i koja su dolazila na adresu naše škole. Slala sam nekoliko radova na takmičenja tipa tradicionalna nošnja ili slična, no nisam imala nekih uspjeha, ali na EUFOR-ovom takmičenju prije godinu dana osvojila sam prvu nagradu na temu Moje evropske komšije. To je bilo jako značajno u mom životu, jer prva nagrada na nivou države je nešto što ne osvajate svaki dan", kaže Anđela.
Sandra Vasić najradije crta portrete, i to radi do perfekcije. Crteže radi po narudžbi i prodaje ih.
„To su obično narčeni crtež i za rođendane ili neke prolave kao pokloni. Dosta radova sam prodala. Imala sam nastavnicu u osnovnoj školi koja je znala da crta, a od ostalih ne znam nikoga ko zna da crta neću da kažem bolje od mene, ali kao ja“, kaže Sandra.
Nikolina Milovanović se od malena druži sa kistom i bojama. Zbog nedostatka novca, slika na običnom papiru i najjeftinijim bojama. No, iako je još osnovac, njene slike su prava umjetnička djela. Za neke je dobijala i nagrade:
„Crtala sam za konkurs u Ohridu, za različite konkurse u BiH, za NATO. Radila sam za različite vjerske praznike i tu sam osvajala i novčane nagrade“, navodi Nikolina.
Anđela kaže da joj slikanje predstavlja pravo zadovoljstvo:
„U osnovnoj školi imala sam profesoricu Jelenu koju je u meni probudila želju i ljubav prema crtanju. To je način na koji se ja opuštam, način na koji ja provodim slobodno vrijeme, način na koji ja otklanjam svoju tugu. I taj period dok je ona bila moja profesorica, ja sam zaista mnogo crtala. Svaki vikend je bio proveden u crtanju. Ti crteži za mene nisu imali neku posebnu važnost u smislu da ih čuvam – dijelila sam ih, i sad ih dijelim.“
Kaže se da se neko rodi kao talenat za nešto. U slikarstvu, međutim, to nije pravilo. Da bi se došlo do pravog djela, upornost je važnija, kažu Nikolina i Sandra:
„Ljudi kažu da je za sve bitan talenat, ali u likovnoj umjetnosti 99 posto je rad, a samo jedan posto je talenat. Ja kroz likovnu sekciju usavršavam svoj rad i tako napredujem.“
„Moja poruka onima koji žele da se bave ovim čime se ja bavim je da je oko 90 posto potreban trud da se ovo nacrta, a samo 10 posto je talenat.“
Najbolji radovi izloženi su po školskim hodnicima. Nije isključeno da će se neke od slika koje urade Anđela, Sandra i Nikolina nekada naći i u svjetski poznatim likovnim galerijama.
Srebreničani su oduvijek ispoljavali sklonost prema nauci, kulturi i sportu. Ovdje su se održavale smotre pozorišta, folklora i muzike. Slikarstvo u Srebrenici nije bila eksploatisana tema, ali je sada u modi.
Stasala je generacija mladih slikara koji svojim djelima oduševljavaju svakog ko vidi njihova djela. Anđela Đokić je osvojila prvo mjesto na konkursu EUFOR-a:
„Osim što poklanjam vrlo rado svoje radove, ja sam ih i slala na takmičenja za koja sam čula i koja su dolazila na adresu naše škole. Slala sam nekoliko radova na takmičenja tipa tradicionalna nošnja ili slična, no nisam imala nekih uspjeha, ali na EUFOR-ovom takmičenju prije godinu dana osvojila sam prvu nagradu na temu Moje evropske komšije. To je bilo jako značajno u mom životu, jer prva nagrada na nivou države je nešto što ne osvajate svaki dan", kaže Anđela.
Sandra Vasić najradije crta portrete, i to radi do perfekcije. Crteže radi po narudžbi i prodaje ih.
„To su obično narčeni crtež i za rođendane ili neke prolave kao pokloni. Dosta radova sam prodala. Imala sam nastavnicu u osnovnoj školi koja je znala da crta, a od ostalih ne znam nikoga ko zna da crta neću da kažem bolje od mene, ali kao ja“, kaže Sandra.
Nikolina Milovanović se od malena druži sa kistom i bojama. Zbog nedostatka novca, slika na običnom papiru i najjeftinijim bojama. No, iako je još osnovac, njene slike su prava umjetnička djela. Za neke je dobijala i nagrade:
„Crtala sam za konkurs u Ohridu, za različite konkurse u BiH, za NATO. Radila sam za različite vjerske praznike i tu sam osvajala i novčane nagrade“, navodi Nikolina.
Anđela kaže da joj slikanje predstavlja pravo zadovoljstvo:
„U osnovnoj školi imala sam profesoricu Jelenu koju je u meni probudila želju i ljubav prema crtanju. To je način na koji se ja opuštam, način na koji ja provodim slobodno vrijeme, način na koji ja otklanjam svoju tugu. I taj period dok je ona bila moja profesorica, ja sam zaista mnogo crtala. Svaki vikend je bio proveden u crtanju. Ti crteži za mene nisu imali neku posebnu važnost u smislu da ih čuvam – dijelila sam ih, i sad ih dijelim.“
Kaže se da se neko rodi kao talenat za nešto. U slikarstvu, međutim, to nije pravilo. Da bi se došlo do pravog djela, upornost je važnija, kažu Nikolina i Sandra:
„Ljudi kažu da je za sve bitan talenat, ali u likovnoj umjetnosti 99 posto je rad, a samo jedan posto je talenat. Ja kroz likovnu sekciju usavršavam svoj rad i tako napredujem.“
„Moja poruka onima koji žele da se bave ovim čime se ja bavim je da je oko 90 posto potreban trud da se ovo nacrta, a samo 10 posto je talenat.“
Najbolji radovi izloženi su po školskim hodnicima. Nije isključeno da će se neke od slika koje urade Anđela, Sandra i Nikolina nekada naći i u svjetski poznatim likovnim galerijama.
