Decembarske dane, još uvijek bez snježnog pokrivača, Alija Mujić koristi da pripremi drva za zimu, koji njegovo selo, svake godine, odsiječe od svijeta.

Ovaj sedamdesetčetverogodišnjak nas dočekuje sa pilom u rukama. Njemu će ovo biti prva zima koju će provesti u kući u selu Krušev Do, udaljenom od Srebrenice 50 kilometara.

Do sada je u selo, kako kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE), dolazio samo ljeti iz Dubrovnika gdje je radio i ostvario penziju.

"Sada sam odlučio da, poslije toliko godina, prezimim u svom selu. Obnovio sam kuću, pripremio brašno, ulje, šećer i ostalo za zimu, jer znam sigurno da ćemo neko vrijeme biti zameteni i odsječeni od svijeta", priča on.

Selo Krušev Do nalazi se u brdovitom dijelu na nadmorskoj visini oko 1.000 metara. Snijeg i vjetar njegovim stanovnicima svake godine zadaju iste probleme. Barem mjesec dana, kako kažu, snježni pokrivač bude i do dva metra.

Do sela vodi makadamski put koji je pun rupa.

Na pojedinim dijelovima se nalaze i improvizovani putokazi.

Makadamski put otežava zimskoj službi dolazak, pa se stanovnici već u oktobru pripremaju za zimu, nabavljajući u većim količinama hranu i lijekove.

Na jednoj od kuća stoji i tabla na kojoj piše: "Ako vam je prahnulo divaniti, bujrum u selo. Rasim će vas gotiviti."

Rasima nismo zatekli u kući. Saznali smo da je taj dan otišao u Srebrenicu po namirnice.

U Krušev Dolu je do početka rata u Bosni i Hercegovini, devedesetih godina prošlog vijeka, bilo stotinjak kuća. Sve su porušene, a prijeratni stanovnici su obnovili njih petnaestak.

Alija Mujić se prisjeća da je nekada školu u selu pohađalo 40 učenika. Selo je imalo i ambulantu i prodavnicu.

"Sada nema ni škole ni ambulante ni prodavnice i po sve se mora ići u Srebrenicu koja je udaljena oko 50 kilometara. Put je loš, prepun rupa i mora se pažljivo i polako ići, pa nekad treba i dva sata da se dođe do Srebrenice", kaže Mujić.

I u Luci slična situacija

Sela Krušev Do i Luke su dva najudaljenije sela od Srebrenice, na istoku Bosne i Hercegovine.

Do rata je u njima živjelo oko 1.200 stanovnika. Pored škole, ambulante i prodavnice, u selu Luke je bio i dom kulture.

Od ovog nekadašnjeg okupljališta, ostala je samo ruševina.

Malobrojni stanovnici su starije dobi. U oba sela se vratilo njih pedesetak.

Himzo Mujić kaže za RSE kako je prije dvadeset godina u selu bilo više stanovnika. Tada je sagrađena i nova škola, koja nikada nije otvorena. Djece ima, ali nema nastavnika.

Jedan učenik iz ovog sela svaki dan ide u školu u prvo selo, udaljeno tridesetak kilometara. Ostalih pet se školuje u Srebrenici.

"Bio sam u Australiji tri mjeseca. Nisam se mogao naviknuti na klimu i život u toj dalekoj zemlji, pa sam se vratio u Luku. Znam da je teško u Luci, ali srce me je vuklo u rodni kraj. Sin i ja se bavimo stočarstvom, imamo nekoliko krava i petnaestak ovaca. Ranije smo imali stado od 150 ovaca. Iako sam u godinama, moram da radim, jer primam samo 65 maraka penzije", kaže za Radio Slobodna Evropa Himzo Mujić.

Kao i ostali mještani ovog sela i Himzo se priprema za zimu.

"Budu veliki snjegovi, ali mi smo navikli na to. Znamo da ćemo biti zameteni i zato se u jesen već počnemo pripremati. Nakupujemo sve osnovno, ali ja i sin moramo dodatno da se angažujemo da pripremimo hranu i za stoku", kaže Himzo dok čuva ovce na livadi iznad sela Luka.

U selu žive i Rahman Špiodić sa suprugom Dudom. Oboje su, kaže, bolesni, a supruga je i nepokretna.

"Teško je ovdje živjeti za nas starije. Ovi mlađi ponešto rade oko poljoprivrede, nešto i zarade, a mi stariji nismo više za posla. Ja sam bolestan, mogu da se krećem, ali moja žena je prije dvije godine oboljela, imala je karcinom i godinu dana je u postelji, nepokretna. Liječenje je platila opština Srebrenica, ali više ni ona ne daje. Imamo primanje 110 maraka i to ne može biti za lijekove, a kamo li za ostale potrebe", priča Rahman.

Kaže i da jednom mjesečno u selo dođe medicinski tehničar koji im donosi lijekove, ali da nema onih koji su potrebni za liječenje njegove supruge žene.

"Sad će snjegovi, zapašćemo opet i to će nam donijeti dodatne probleme", navodi on.

Među povratnicima u Luku ima i mlađih. Jedan od njih je Šemsudin Mujić kojima ima 40 godina.

"Vratio sam se u Luku prije 19 godina sa majkom i ocem. Majka mi je umrla prije tri godine. Imam i ćerku koju svakog ponedjeljka vozim u centar Emmaus u Potočare i ona ide u školu u Srebrenicu", kaže Šemsudin, koji se bavi poljoprivredom.

"Držimo stoku. Imali smo veliko stado, ali da bi preživjeli, prodajemo ovce. Imamo sada petnaestak ovaca, a opet planiramo uvećati stado. U Luci je teško baviti se stočarstvom, jer je problem obezbijediti hranu za stoku. Dosta toga se mora kupiti u većim količinama kako bi se pregurala zima i blokada u kojoj obavezno, zbog visokih snjegova, budemo po mjesec-dva", ističe Šemsudin.

Ljeti, kaže, uzgajaju povrće kako bi imali za zimu, ali i da ne bi svako malo išli do pedeset kilometara udaljene Srebrenice.

Od nekadašnjih stotinjak kuća u selu je obnovljeno 30, ali je većina prazna.

Mještani ovog sela su finansirali uređenje puta koje ima nekoliko kilometara asfalta.

Uprkos tome, nema većeg povratka prijeratnih stanovnika, priča jedan o mještana koji nije želio da otkrije identitet.

"Kad smo se mi vratili, bilo je interesa i drugih ljudi iz dijaspore i Federacije Bosne i Hercegovine da se vrate. Ali uvijek su imali izgovor da se ne vrate. Govori li bi: 'Gdje da se vratimo - nema škole, nema džamije, nema dobrog puta'... Evo, napravili smo džamiju, napravili školu, možete se vratiti. Ali, jok. Izgovor im je, zapašće u snijegu. Pa, zapadnemo i mi, ali nekako se preživi", priča on.

Posljednji put sela Krušev Do i Luke su bili odsječeni od svijeta 2004. godine.

Tada je snijeg bio dva i po metra, a namirnice je mještanima dostavio helikopter Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.