Povratnik u Srebrenicu Mirsad, u 21. vijeku živi bez vode posla i elementarnih uslova za život. Kaže da više razmišlja o tome, nego koji će od kandidata na lokalnim izborima, održanim 15. novembra, dobiti načelničku poziciju.
Onima koji su se vratili u ovaj gradić u istočnoj Bosni, važnije je, kažu, da imaju od čega da žive, nego kako im se zove načelnik.
“Meni je, što se mene tiče, svejedno ko će biti načelnik. Ja sam ovdje povratnik deset godina, koji god načelnik da je bio, ja znam da ja nemam vode, ne mogu se okupati, moram donositi vodu, znam da nemam puta, znam da nemam ovoga, onoga. Ja tu ne osjetim ništa”, priča Mirsad za Radio Slobodna Evropa (RSE) i dodaje kako nema posla, niti od čega da živi.
Mirsadov primjer nije usamljen.
Zapuštena opština, sela oko nje, bez jasnog plana izgradnje i ulaganja, besperspektivnost i odlazak, su stvarnost Srebrenice od rata do danas, iako su se izabrani načelnici mijenjali.
“To su jedni plemenski izbori iz XIII stoljeća, gdje se odlučuje i razdvaja sve na mi i oni”, kaže za RSE, Muamer Čivić student, aktivista i muzičar, komentarišući lokalne izbore u Srebrenici gradu na istoku Bosne i Hercegovine (BiH).
Muamer je osnovao prvi i jedini multinacionalni muzički bend u Srebrenici, a vodi i nevladinu organizaciju Srebrenica Wave čiji je cilj poboljšati život mladih, ali i ostalih građana Srebrenice.
Odlazak mladih, neasfaltirane ulice, nepostojanje adekvatnih trgovina, nezavršeni infrastrukturalni projekti, problemi su sa kojima se Srebreničani suočavaju posljednjih 20 godina.
“Koji god kandidat sada da pobijedi, nevjerovatna je situacija da nijedan od ovih kandidata koji su bukvalno nametnuti, nije ponudio neki konkretan program za koji se čovjek može opredijeliti”, kaže Muamer.
Rezultati lokalnih izbora u Srebrenici još nisu poznati, čeka se prebrojavanje glasova pristiglih poštom. Izborni ciklus od početka kampanje, pa do zatvaranja biračkih mjesta, obilježilo je niz žalbi na moguće nepravilnosti.
Na lokalnim izborima 15. novembra, građani Srebrenice odlučivali su između dva kandidata. Aktuelnog načelnika Mladena Grujičića, kojeg je podržala koalicija stranaka sa srpskim predznakom i Aliju Tabakovića iza kojeg su stale partije sa bošnjačkim predznakom, okupljene u Inicijativi „Moja adresa: Srebrenica“.
Inicijativa je uputila žalbu Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) BiH tražeći da se pokrene istraga o licima koja su glasala na lokalnim izborima u nedjelju 15. novembra, u Srebrenici, bez važećih dokumenata BiH.
Iz CIK-a odgovaraju kako će utvrđeni izborni rezultati uslijediti tek kad se objedine rezultati s redovnih biračkih mjesta, biračkih mjesta za glasanje u odsustvu, rezultati glasanja iz inostranstva, putem mobilnih timova i rezultati glasanja na nepotvrđenim glasačkim listićima.
Dok ne stignu svi rezultati, prednost na lokalnim izborima ima aktuelni načelnik Mladen Grujičić kandidat koalicije "Zajedno za Srebrenicu" sa 61,47% odnosno 1.776 glasova, dok Alija Tabaković, ispred Inicijative "Moja adresa Srebrenica“, zaostaje sa 37,66%, što je 1.088 glasova.
Trećeg izbora nema
Srebrenica je specifično područje, kaže Muamer Čivić, pa su tako i sami izbori u tom gradu specifični, jer najčešće nije riječ o opcijama koje nude projekte, koji bi donijeli boljitak svima u opštini, iako je, kako kaže, riječ o mjestu sa nevjerovatnim prirodnim i turističkim potencijalima.
“Recimo, ovaj bošnjački kandidat, čovjek je bio jako jasan u predizbornoj kampanji. On je rekao: 'Ja želim da budem načelnik Opštine Srebrenica, da ne bi načelnik Opštine bio negator genocida'. A drugi kandidat, Mladen Grujičić, on nudi svoje ime i prezime, samo kao opciju za koju će glasati Srbi”, objašnjava Muamer.
Sve to je, kako dodaje, za građane Srebrenice ponižavajuće, jer im nije ostavljena nikakva mogućnost trećeg izbora ili nekakve alternative.
Iz Srebrenice se iseljavaju i mladi i stari, ne otvaraju se radna mjesta, a započeti projekti poput obnove Banje Guber, stoje nedovršeni. Od nekadašnjih rudnika po kojima je grad bio poznat, danas lokalna zajednica nema koristi. Kako bi i imala, kaže Muamer, kada je na njih data koncesija i jedan je registrovan u Mostaru, drugi u Gradišci.
“Otvorena je u posljednjih nekoliko godina, ta jedna fabrika gdje mladi ljudi rade za 500-600 maraka (250-300 eura), ne možeš planirati da zasnuješ porodicu, ne može tebi biti 500 maraka mjesečno da preživiš, a kamoli da razmišljaš o zasnivanju porodice. Projekat Banja Guber – započet, nikad nije završen. To je postala tabu tema”, dodaje Muamer.
Strah i glasovi za ‘manje zlo’
Miroslav Andrić, svira sa Muamerom u bendu Afera. Vjeruje da je najveći problem Srebrenice odlazak mladih, koji ne vide budućnost u tom gradu.
Ljudi su, kaže on, prinuđeni da biraju one koji su za njih 'manje zlo', tako da uvijek biraju neku svoju nacionalnu stranu, kako bi se osjećali sigurnije.
“Pored stotina problema koji postoje, mi se još uvijek baziramo na sličnom načinu glasanja i politike. To je naša svakodnevnica”, kaže Miroslav za RSE.
Posljednji desetak godina desili su se neki mali, ali nedovoljni pomaci, dodaje on, no sve to nije dovoljno da ljudi počnu ljude vraćati u Srebrenicu.
“Neki krucijalni projekti koji su zaustavljeni, od strane države ili ne znam koga, ne pomjeraju se već godinama, što nama građanima stvara dodatnu nesigurnost i dodatni problem kad je u vidu ostanak u Srebrenici”, objašnjava Miroslav.
Prvi poslijeratni načelnik Srebrenice bio je Abdurahman Malkić, od 2002. do 2008. godine. U njegovoj se biografiji navodi da je bio načelnik i 1997. godine u izbjeglištvu u Tuzli.
Od njega je funkciju preuzeo Osman Suljić, koji je preminuo 2012. godine. Te godine za načelnika Srebrenice imenovan je Ćamil Duraković.
Na lokalnim izborima održanim 2016. godine za načelnika je izabran Mladen Grujičić, koji je i prije četiri godine imao podršku svih političkih partija sa srpskim predznakom.
Bez obzira na ime načelnika, problemi Srebreničana, poput nedostatka posla ili ne ulaganja u važne infrastrukturalne projekte, odlazak mladih, ostaju isti već godinama. Uz sve to ratna prošlost u velikoj mjeri oblikuje i sadašnji život u Srebrenici.
U Srebrenici je 11. jula 1995. godine počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom. Ubijeno je oko 8.000 muškaraca i dječaka, dok su žene, djeca i starije osobe autobusima prebačeni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH).
Genocid nad bošnjačkim stanovništvom, kako je utvrđeno u presudama Haškog tribunala, počinili su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS).
Ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić u Hagu je pravomoćno osuđen na doživotni zatvor, dok vojni komandant Ratko Mladić čeka izricanje pravosnažne presude. U prvostepenom postupku 2017. godine, osuđen je, između ostalog, i za genocid u Srebrenici na doživotni zatvor.
Borba jednonacionalnih politika
Politička analitičarka iz Banja Luke, Tanja Topić, ocjenjuje da su jednonacionalne politike nastavile voditi bitku u Srebrenici nakon završenog rata.
“Ta bitka je verbalna i ona je pokušaj da se pokaže kako Srebrenica pripada Srbima, odnosno Bošnjacima”, navodi ona za RSE.
Podsjeća kako srpske zvanične političke strukture nikada nisu priznale, iako u jednom trenutku jesu, pa su porekle, da se u Srebrenici desio genocid.
“Tim bildanjem nacionalnih mišića, odnosno nastojanjem da se ostvari pobjeda kandidata koji je prevashodno Srbin, jednostavno pokušava pokazati i dokazati da tog genocida nije bilo”, smatra ona.
Bošnjačka strana, kako dodaje, Srebrenice se sjeti samo kad se vodi bitka oko osvajanja političkih pozicija.
Dok se to dešava, Srebreničani odlaze iz svog grada i sve su siromašniji.
“Političke elite, etnonacionalne ubijeđene su da je taj njihov recept po kojem su godinama i decenijama dobijale izbore, još uvijek važeći, pa tako ne brinu o životu u jednoj lokalnoj sredini, ignorišući sve ono što se dešava, a to je masovno siromašenje i masovno napuštanje većine gradova u Bosni i Hercegovini”, kaže Topić.
Društvo suočeno sa radikalnom negacijom genocida
Etnonacionalno glasanje, za profesora Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuka Ćurka, je veoma značajno pitanje, ali ne samo u Srebrenici nego u cijeloj BiH.
“Vi ćete vrlo često čuti da kada su u pitanju izbori, da će ogromna većina birača svoj glas dati onim strankama koje zagovaraju razvoj ekonomije, zapošljavanje, izgradnju infrastrukture itd, međutim, vrlo je simptomatično da to uopće nije tačno i da većina birača ustvari glasa više iz razloga koje bih nazvao, recimo, neka simbolička imaginacija, zatim strah, a ne ovo što u anketama zagovaraju”, objašnjava on.
U Srebrenici, kaže, to nije izraženo na takav način, jer nema te vrste mimikrije ili licemjerja, već se postgenocidno društvo, suočava sa radikalnom negacijom genocida.
“Dakle, da u takvoj ambijentalnosti ova pitanja infrastrukture, zapošljavanja, razvoja opštine se ipak gledaju samo i samo kroz etnonacionalnu vizuru”, dodaje Ćurak.
On smatra da će proći jako puno vremena dok se u Srebrenici stvari promjene.
“Prije svega, uvjet svih uvjeta da se to desi je da imamo jedno opće priznanje genocida. Da je ustvari najvažnije da se desi ta jedna vrsta katarze, jedna vrsta suočavanja sa onim što se desilo. Ja mislim da bi tada horizontalne veze među ljudima osnažile, bile intenzivnije i da bi se zaista ova pitanja jednog sveukupnog društvenog i ekonomskog razvoja Srebrenice makle od te etničke dimenzije”, kaže Ćurak.
Bosna i Hercegovina nema Zakon o zabrani djelovanja fašističkih i neofašističkih organizacija ili nošenje njihovih simbola, a nema ni Rezoluciju o zabrani negiranja zločina genocida u Srebrenici.
Posao i investicije važnije od imena načelnika
Građani Srebrenice trebaju nove škole, zgrade, ulice, parkove, više posla i manje vraćanja u prošlost.
“Mislim da je bitno da na čelu opštine bude čovjek koji će podjednako uvažavati i Srbe i Bošnjake i ostale, da se ljudi ne dijele na podobne i nepodobne, a mislim da je do sada takav slučaj i bio”, vjeruje Jovana jedna od anketiranih u Srebrenici.
Njen sugrađanin Zoran vjeruje da se posao može naći i da to nema veze sa nacionalnošću budućeg načelnika. Najvažnije je, kaže, da se otvori što više radnih mjesta i da se iskoriste potencijali koje Srebrenica ima.
“Šta će mi biti bitno ko će biti načelnik, nek je samo čovjek, neka radi kako treba. To je najmanje bitno. Ustvari, tako bi trebalo svakom da je nebitno. Nek’ je samo čovjek da vodi kako treba opštinu, da je malo unapređuju, izgrađuju”, kaže on za RSE.
Srebreničanka Azemina kaže kako u tom gradu postoje tek osnovni ulovi za život, ništa više od toga. Za svaku veću kupovinu, na primjer, mora se otići do susjednog Bratunca, udaljenog desetak kilometara, ili dalje u neki veći grad.
“Ko će biti načelnik? Bitno je da je čovjek sposoban, a ovo što smo vidjeli proteklog perioda, da nemamo sposobnog čovjeka. Bitno je da ljudi rade, da radi privreda, pa i poljoprivreda”, kaže ona i dodaje kako vjeruje da će naredna investicija u Srebrenici biti proširenje zgrade Opštine.
“Jer ne mogu svi stati koji su dovedeni. Mora se napraviti nova zgrada, dodatna”, zaključuje Azemina.
Prema popisu stanovništva iz 2013. godine u Srebrenici živi 13.409 stanovnika, od čega je 7.248 Bošnjaka, 6.028 Srba i 16 Hrvata.
Poredeći rezultate popisa iz 2013. godine sa onima iz 1991. godine, vidjljivo je da je Srebrenica izgubila 23.257 građana. Od tog broja, 20.324 Bošnjaka.
Facebook Forum