Uprkos odluci Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda, broj građana srpske nacionalnosti u javnim institucijama na mostarskom području je zanemarljiv, čulo se ovo između ostalog na nedavno održanom okruglom stolu. S druge strane, jedan od velikih problema u gradu na Neretvi je i politička i kulturna podijeljenost. Analitičari ističu i kako je položaj Srba u Mostaru zapravo prava slika položaja sva tri naroda u cijeloj BiH, u zavisnosti od toga u kojem dijelu zemlje žive.
Četrdesetpetogodišnji Zoran Laketa je poznato lice mostarske čaršije. Bez obzira na to što je rođen u Mostaru, gdje je proveo cijeli život, pa i najteže godine rata, Laketa je nezaposlen.
Iako na visokim funkcijama i u Gradskoj upravi Mostara ima pripadnika srpskog naroda, Zoran Laketa za Radio Slobodna Evropa kaže kako, u principu, Srbe u javnim preduzećima ne može zapasti ni fizički posao, i pored toga što je davno donesena odluka o konstitutivnosti naroda u cijeloj BiH.
Prema toj odluci Ustavnog suda, u javnoj upravi bi se trebalo zapošljavati po popisu stanovništva iz 1991. godine.
"Sama činjenica da sam rođen ovde, da sam živio ovde, da sam djecu rodio ovde, da ću umrijet' ovde, evo me danas bez osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na pos'o jer nisam podoban. Ja jesam danas sposoban, ali nisam podoban i tako je 90 posto Srba u Mostaru”, tvrdi Laketa.
Zoran Laketa
Mr. Milan Jovičić, jedan od poslijeratnih predsjednika Gradskog vijeća Mostara, smatra da Srbi u tom dijelu BiH jesu konstitutivni, ali ne i ravnopravni narod, te da primjera za tako nešto ima jako mnogo.
“Primjera radi, u institucijama vlasti, bilo da je to zakonodavna, izvršna vlast i tako dalje, što se tiče zastupljenosti Srba, mali ih je broj”, kaže Jovičić.
Jovičić još navodi da se, na primjer, u obrazovnim institucijama ne može naći nijedan direktor srpske nacionalnosti:
“Nedavno smo imali jedan konkurs gdje se birao direktor škole u kojoj sam radio kao profesor dugo godina. Upravni odbor te škole je predložio i izabrao Srbina, ali to se nije realizovalo”, navodi Jovičić.
Zadnjih mjeseci vode se pregovori između hrvatskih i bošnjačkih stranaka o političkoj budućnosti Mostara, odnosno o novom gradskom Statutu, koji bi bio donesen nakon dva statuta koje su donosili međunarodni predstavnici, Nijemac Hans Koschnick 1996. i Britanac Paddy Ashdown 2004. godine.
Ratko Pejanović, jedan od čelnika Srpskog građanskog vijeća u Mostaru, smatra kako je Ashdownov statut nanio štetu Srbima, jer je njihovo političko predstavljanje sveo na svega pet od 35 vijećnika u Gradskom vijeću. Pejanović ističe da bi za Mostar, inače, najbolje rješenje bilo ponovo uvesti dorađeni Koschnickov statut, koji je najbolje odražavao predratni odnos broja Bošnjaka, Hrvata i Srba u tom gradu:
“Naime, on je u svom osnovu imao u Gradskom vijeću od 48 vijećnika: 16 Hrvata, 16 Bošnjaka, 11 Srba i 5 iz reda ostalih”, kaže Pejanović.
Kao što se često kaže da BiH ne može bez čuvenog tronošca, Milan Jovičić smatra da se to isto odnosi i na Mostar:
“Ne mogu Bošnjaci i Hrvati raspravljati o Mostaru bez Srba. Znači, Srbi zaista moraju biti ravnopravni da bi se raspravljalo o Mostaru”, navodi Jovičić.
Analitičari nerijetko ističu kako je položaj Srba u Mostaru zapravo samo slika položaja sva tri naroda u cijeloj BiH, u zavisnosti od toga u kojem dijelu zemlje žive.
“Posebnu prepreku još uvijek predstavlja neusklađenost Ustava Federacije BiH, Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s konstitutivnosti tri naroda i ostalih koji žive na teritoriji cijele naše zemlje. Danas su Bošnjaci i Hrvati nacionalne manjine u Republici Srpskoj, a Srbi u Federaciji BiH. U BiH su svi narodi nacionalne manjine, samo na njenim različitim dijelovima”, smatra novinar i član SGV-a Božo Kijac.
Novinar i analitičar Faruk Kajtaz ističe da je položaj svih naroda u Mostaru jednako loš, ali – što se tiče Srba doline Neretve – naglašava:
“Trebamo imati na umu činjenicu da su oni masovno otišli sa ovih prostora u toku rata i oni su zapravo jedni od najvećih gubitnika svih tih političkih ili bolje reći politikantskih igara, koje su se odvijale na raznoraznim relacijama, a sa ciljem razmještanja stanovnika irazmjene teritorija”, smatra Kajtaz.
Kajtaz ističe kako je trenutno najveći problem mostarskih Srba politička i kulturna podijeljenost:
“Javno se govori o tome da je zapravo Srpsko građansko vijeće na jednoj strani, sa svojom Prosvjetom i sa onima koji su ovdje bili i tokom rata ostali i koji se zalažu za principe jedinstvenog Mostara, dok su s druge strane politička i kulturna ekipa okupljena oko vladike Grigorija, njegove Prosvjete, koji su u najbližim vezama sa političkim rukovodstvom u Republici Srpskoj, tačnije sa Miloradom Dodikom”, zaključuje Kajtaz.
