U današnje vrijeme kao da se bježi od ljudskih priča, onih koje govore da čovjek čovjeku pomaže, pogotovu kada su različite religije u pitanju. Trebinjski imam efendija Husein Hodžić priča nam o dvojici pravoslavaca, od kojih je jedan zavještao novac za renoviranje džamije u Gornjem Čičevu, a drugi godinama uplaćuje novac za održavanje džamije u selu Župa.
Mediji su nam puni priča o zločinima, o djelima, tj nedjelima gdje je čovjek čovjeku nanio zlo, a oko nas postoje ljudske priče gdje ljudi hoće da pomognu drugome, bez obzira kako se on zove, ili kojoj religiji pripada.
Trebinjski imam Husein Hodžić kaže da se ljudi prije svega dijele na ljude i neljude i da je to osnovna podjela.
"U petnaestogodišnjem boravku i radu u Trebinju u jednoj novoj sredini u novim okolnostima, u onom poslijeratnom vremenu, kad je trebalo da se nekakv mir stvara, učvršćuje povjerenje, imam pravo kazati za navedeni period - donio je sigurno uspijeh svima nama, svi mi, sav grad, sve službe, svi pojedinci, sva udruženja, organizacije, firme, svako je dao svoj doprinos da dokažemo na kraju da je ipak, po meni, više ljudi", kaže efendija Husein Hodžić.
Hodžić za ove svoje navode ima i dokaze. Postavljamo mu pitanje o jednom čovjeku, a imam konstatuje da mu naviru još mnoga imena ljudi koji su pokazali svoju ljudskost i veličinu, kada to nije bilo baš i lako iskazati.
"Spomeniću slučaj iz Gornjeg Čičeva, još nije Dejton stupio, čovjek pravoslavac na samrti vadi ispod jastuka 300 konvertibilnih maraka, ondašnjih nemjačkih, i kaže sinovima: 'Vratiće se muslimani, kad dođu dadnite ovaj prilog da obnove džamiju u Čičevu' i to je ralizovano. Božidar Skulić zvao se taj pokojnik", navodi imam.
Primjer je to, kako reče imam, koji bodri i obavezuje da se ugledamo na takve ljudske veličine, veličine koje se prema svima ponašaju kao prema čovjeku.
Ipak, na trebinjskog imama ostavilo je ogroman pozitivan utisak i dešavanje u trebinjskom mjestu Župa. Kaže da to traje već godinama.
"Savin nećak dođe i kaže: 'Pozdravio te stric, poslao prilog za džamiju u Župi'. Pa druge godine isto, dok me nije zaintigriralo pa pitam kako, zbog čega, znam da gore boravite u blizini džamije, niste obavezni. Kaže: 'Mi smo to uvijek davali mi smo gore komšije, mi imamo stoku, može stoka nekad nepažnjom ući, zalutati u vakfsko dobro u mezare u groblje, mi ne želimo ničije pravo da uzmemo, mi želimo da se time iskupimo'. Dakle, jedan enormno visok dokaz poštenja koje je protkano tolerancijom, ta vrsta je rijetkost još uvijek, kako vrijeme odmiče sve manje je ljudi", priča trebinjski imam.
Devedesetogodišnjeg starinu Sava Đajića našli smo u njegovoj kući u mjestu Župa. Čovjeka koji svake godine od svojih primanja izdvoji 100 konvertibiln maraka i uplati Islamskoj zajednici u Trebinju na račun održavanje džamije u svom mjestu.
Savo ne može puno da priča, ali nam je rečeno da je sve to normalno, da su to radili i prije rata, da su dobro živjeli sa svojim komšijama muslimanima i da žele da tako ostane.
"Taj slučaj ostaće u mojoj dugogodišnjoj praksi jedinstven, evo prošao sam četiri decenije rada, službovao sam po selima više nego gradovima, ali nisam čuo, možda neki musliman koji je komšija, ali pravoslavni koji nema veze sa islamom da takav gest napravi - to je ostavilo jedan pečat u meni, nosiću ga dok živim i pamtiću te ljude, tu familiju", kaže nam imam Hodžić.
Ovakvih primjera sigurno ima još, na svim stranima, ali treba se okrenuti, osvrnuti i pogledati, lju de nije teško pronaći, oni žive tu oko nas.