Hrvatska je puna predrasuda, osobito prema određenim etničkim zajednicama, najviše Romima i Srbima. Potom na red dolazi gay populacija. Međutim, ovaj put govorimo o predrasudama prema invalidima. Povod je nedavni skandal u zagrebačkoj Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, u kojoj su se roditelji žestoko pobunili zbog najobičnije zamjene učionica, kako bi se 13-godišnjem Denisu Mihokoviću, koji boluje od cerebralne paralize, olakšalo sudjelovanje u nastavi i prosti odlazak u WC.
RSE: Denis, pohađaš redovnu školsku nastavu? Možeš li je dovoljno dobro pratiti?
"Mogu, ali uz pomoć asistenta. Moj asistent se zove Marin, on je student. Mogu sve pratiti, jedino je malo teže kad profesori brže pričaju, kao profesorica iz matematike. Teško mi je i kad je prljava ploča, pa ne vidim dobro pročitati, ali imam povećalo koje se usmjeri na ploču i onda to vidim na laptopu. Najviše volim prirodu, informatiku, povijest, geografiju i vjeronauk. Prolazim s četvorkom. U klupi sjedim s Ivom, koja je nekad naporna i glupira se. Dira mi povećalo i slika si svoj nos na laptopu“, simpatično opisuje 13-godišnji Denis Mihoković.
Iako u kolicima i s velikim zdravstvenim tegobama, Denis uspješno završava šesti razred osnovne škole i, jednog dana, želi postati pisac. Kaže da su ga prijatelji u razredu normalno prihvatili, a Iva, s kojom sjedi, očito, ga ne štedi i zadirkuje ga, kao što bi bilo koga kraj sebe:
„Normalno se ponašaju prema meni, samo kad smo se preselili u prizemlje, cure nisu bile time zadovoljne, a pogotovo Iva. Ali, sada su zadovoljne.“
A upravo ta benigna zamjena učionica, kako bi se olakšao život dječaku koji boluje od cerebralne paralize, izazvala je neviđen otpor velikog dijela roditelja, nevoljkost školske uprave i razotkrila stravične predrasude. Simpatični i vrlo komunikativni Denis, slijep je na jedno oko, drugim vidi samo 10 posto, ima ugrađenu pumpicu u mozak, i svemu usprkos, vrlo dobar je učenik. Denis ne razumije kako ga ne razumiju:
„U petom razredu smo bili na prvom i drugom katu, a WC u prizemlju. A kad sam na drugom katu, treba mi cijeli sat da dođem dolje. Marin, opisuje Denis, mora prvo montirati kolica na skalamobil, a taj skalamobil je spor kao puž i izgubim cijeli školski sat do WC-a i nazad.“
Denisov razred i njihovi roditelji nisu se previše bunili zbog seljenja u prizemlje, ali jesu roditelji, 3C razreda, koji je trebao ići u učionicu na katu. Tvrdili da se zbog jednog učenika gaze prava ostalih i njihovu djecu, iz okruženja nižih razreda, protiv njihove volje, seli na prvi kat, među starije učenike petog i šestog razreda.
Žalili su se svim nadležnim institucijama. Jedan dan nisu ni doveli djecu u školu, uporno su se oglušivali na preporuke Ministarstva obrazovanja, Grada Zagreba, Agencije za obrazovanje, sve dok nije intervenirala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom:
„Roditelji trećeg razreda nisu pristali da se njihova djece sele gore na kat. Znate što su napisali na školi? Napisali su - Mi pomažemo Denisu srcima! To je bilo smiješno jer meni je trebalo pomoći da dođem do WC-a! Trebalo je, staviti njih samo jednom u kolica i na skalamobil, pa da probaju tu trešnjavu i to još kad vam je sila na WC, da vide kako je neugodno na skalamobilu. To strašno trese. Školske stube su stare i od kamena i to je jako neugodno kad se vozite na skalamobilu, gore, do drugog kata. Puno je bolje biti čovjek koji može hodati! Boli vas guza kad puno sjedite i ne krećete se. Jedino kad se mogu ispružiti to je kad dođem doma i legnem na pod ili krevet i to je jedino kada se ja ispružim“, opisuje hrabri i inteligentni 13-godišnji dječak.
Strašno je, kaže psihologinja Mirjana Krizmanić, da su predrasude od prije 60 godina, s kojima se, nakon preboljele dječje paralize, i osobno susretala, ostale u Hrvatskoj jednako žilave i na početku 2013. godine:
„Oni ga, zapravo, nisu htjeli vidjeti ni u prizemlju, ni na katu, to je bila akcija da to dijete ode van jer je ono drugačije. Samo troje roditelja je reklo - Naravno, neka idu naša zdrava djeca gore. Zamislite, samo troje! Pa, to je prestrašno! Mi smo jedno vrlo šturo, usko društvo, puno predrasuda“, zaključuje doktorica Krizmanić i ne može vjerovati da slučaj nije dobio više osuda i pozornosti u javnosti.
Denisovi roditelji, Nadica Bjelčić i otac Željko Mihoković, potvrđuju da im je ravnateljica škole predlagala da Denisa premjeste u drugu školu, koja je navodno prilagođenija osobama u kolicima. Odbili su, kažu, jer bi seljenje u novu sredinu i kvart Denisu bilo prestresno, a i tražili su, ponavlja Denisov tata Željko, samo zamjenu učionica, da Denisu bude bliže WC:
„Škola je, tada, službeno rekla - Pa, stavite mu pelene! Dječaku od 12 godina, koji normalno komunicira od svoje treće godine, koji uredno kontrolira sve svoje fiziološke potrebe - staviti pelene?!“
I Denisova majka, Nadica Bjelčić, ne može vjerovati da su sve to doživjeli jer nisu tražili nikakva dodatna ulaganja, nikakve preinake, ništa, samo su zamolili za razumijevanje i zamjenu učionica:
„Samo zahvaljujući intervenciji institucija i Zakonu o diskriminaciji, koji u sebi ima i kaznene odredbe, škola je pristala spustiti razred u prizemlje, inače, nikako!“
„Dovoljno je da drugačije izgledate, da ste u kolicima, da imate čudne pokrete, da ste slijepi ili imate Down sindrom. Ljudi vas odmah drugačije gledaju i niste baš omiljeni za konverzaciju. Denisov slučaj nije usamljen i predrasude su ogromne. Na poslu imam jednog slijepog kolegu i vrlo često se, kad idemo na posao, nađemo na tramvajskoj ili autobusnoj stanici. Nećete vjerovati, ljudi oko njega naprave krug! Kao da je kužan, ili kao da će se od njega zaraziti. A on je samo slijep", zaključuje Denisov otac.
RSE: Denis, pohađaš redovnu školsku nastavu? Možeš li je dovoljno dobro pratiti?
"Mogu, ali uz pomoć asistenta. Moj asistent se zove Marin, on je student. Mogu sve pratiti, jedino je malo teže kad profesori brže pričaju, kao profesorica iz matematike. Teško mi je i kad je prljava ploča, pa ne vidim dobro pročitati, ali imam povećalo koje se usmjeri na ploču i onda to vidim na laptopu. Najviše volim prirodu, informatiku, povijest, geografiju i vjeronauk. Prolazim s četvorkom. U klupi sjedim s Ivom, koja je nekad naporna i glupira se. Dira mi povećalo i slika si svoj nos na laptopu“, simpatično opisuje 13-godišnji Denis Mihoković.
Iako u kolicima i s velikim zdravstvenim tegobama, Denis uspješno završava šesti razred osnovne škole i, jednog dana, želi postati pisac. Kaže da su ga prijatelji u razredu normalno prihvatili, a Iva, s kojom sjedi, očito, ga ne štedi i zadirkuje ga, kao što bi bilo koga kraj sebe:
„Normalno se ponašaju prema meni, samo kad smo se preselili u prizemlje, cure nisu bile time zadovoljne, a pogotovo Iva. Ali, sada su zadovoljne.“
A upravo ta benigna zamjena učionica, kako bi se olakšao život dječaku koji boluje od cerebralne paralize, izazvala je neviđen otpor velikog dijela roditelja, nevoljkost školske uprave i razotkrila stravične predrasude. Simpatični i vrlo komunikativni Denis, slijep je na jedno oko, drugim vidi samo 10 posto, ima ugrađenu pumpicu u mozak, i svemu usprkos, vrlo dobar je učenik. Denis ne razumije kako ga ne razumiju:
„U petom razredu smo bili na prvom i drugom katu, a WC u prizemlju. A kad sam na drugom katu, treba mi cijeli sat da dođem dolje. Marin, opisuje Denis, mora prvo montirati kolica na skalamobil, a taj skalamobil je spor kao puž i izgubim cijeli školski sat do WC-a i nazad.“
Denisov razred i njihovi roditelji nisu se previše bunili zbog seljenja u prizemlje, ali jesu roditelji, 3C razreda, koji je trebao ići u učionicu na katu. Tvrdili da se zbog jednog učenika gaze prava ostalih i njihovu djecu, iz okruženja nižih razreda, protiv njihove volje, seli na prvi kat, među starije učenike petog i šestog razreda.
Žalili su se svim nadležnim institucijama. Jedan dan nisu ni doveli djecu u školu, uporno su se oglušivali na preporuke Ministarstva obrazovanja, Grada Zagreba, Agencije za obrazovanje, sve dok nije intervenirala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom:
„Roditelji trećeg razreda nisu pristali da se njihova djece sele gore na kat. Znate što su napisali na školi? Napisali su - Mi pomažemo Denisu srcima! To je bilo smiješno jer meni je trebalo pomoći da dođem do WC-a! Trebalo je, staviti njih samo jednom u kolica i na skalamobil, pa da probaju tu trešnjavu i to još kad vam je sila na WC, da vide kako je neugodno na skalamobilu. To strašno trese. Školske stube su stare i od kamena i to je jako neugodno kad se vozite na skalamobilu, gore, do drugog kata. Puno je bolje biti čovjek koji može hodati! Boli vas guza kad puno sjedite i ne krećete se. Jedino kad se mogu ispružiti to je kad dođem doma i legnem na pod ili krevet i to je jedino kada se ja ispružim“, opisuje hrabri i inteligentni 13-godišnji dječak.
Strašno je, kaže psihologinja Mirjana Krizmanić, da su predrasude od prije 60 godina, s kojima se, nakon preboljele dječje paralize, i osobno susretala, ostale u Hrvatskoj jednako žilave i na početku 2013. godine:
„Oni ga, zapravo, nisu htjeli vidjeti ni u prizemlju, ni na katu, to je bila akcija da to dijete ode van jer je ono drugačije. Samo troje roditelja je reklo - Naravno, neka idu naša zdrava djeca gore. Zamislite, samo troje! Pa, to je prestrašno! Mi smo jedno vrlo šturo, usko društvo, puno predrasuda“, zaključuje doktorica Krizmanić i ne može vjerovati da slučaj nije dobio više osuda i pozornosti u javnosti.
Denisovi roditelji, Nadica Bjelčić i otac Željko Mihoković, potvrđuju da im je ravnateljica škole predlagala da Denisa premjeste u drugu školu, koja je navodno prilagođenija osobama u kolicima. Odbili su, kažu, jer bi seljenje u novu sredinu i kvart Denisu bilo prestresno, a i tražili su, ponavlja Denisov tata Željko, samo zamjenu učionica, da Denisu bude bliže WC:
„Škola je, tada, službeno rekla - Pa, stavite mu pelene! Dječaku od 12 godina, koji normalno komunicira od svoje treće godine, koji uredno kontrolira sve svoje fiziološke potrebe - staviti pelene?!“
I Denisova majka, Nadica Bjelčić, ne može vjerovati da su sve to doživjeli jer nisu tražili nikakva dodatna ulaganja, nikakve preinake, ništa, samo su zamolili za razumijevanje i zamjenu učionica:
„Samo zahvaljujući intervenciji institucija i Zakonu o diskriminaciji, koji u sebi ima i kaznene odredbe, škola je pristala spustiti razred u prizemlje, inače, nikako!“
„Dovoljno je da drugačije izgledate, da ste u kolicima, da imate čudne pokrete, da ste slijepi ili imate Down sindrom. Ljudi vas odmah drugačije gledaju i niste baš omiljeni za konverzaciju. Denisov slučaj nije usamljen i predrasude su ogromne. Na poslu imam jednog slijepog kolegu i vrlo često se, kad idemo na posao, nađemo na tramvajskoj ili autobusnoj stanici. Nećete vjerovati, ljudi oko njega naprave krug! Kao da je kužan, ili kao da će se od njega zaraziti. A on je samo slijep", zaključuje Denisov otac.