Slučaj bjekstva Come: Izmještanje zatvorenika nemoralno

Nakon bijega Dominika Ilijašević Come iz mostarskog zatvora, u javnosti se postavilo pitanje kako se osuđenici za teška krivična djela poput ratnih zločina mogu naći na dopustu, odnosno koji su kriteriji po kojima se opdređuje kazneno-popravni zavod u kojem će izdržavati kaznu. Značajan je broj osuđenih za ratne zločine koji kaznu zatvora izdražavaju u zatvorima poluotvorenog tipa. Povremeno im je dopušten i izlazak van zatvora, što za žrtve, od kojih su neke i svjedočile u predmetima ratnih zločina, predstavlja posebnu traumu.

Jasna B rijetko izlazi iz svog doma. Bila je zaštićena svjedokinja u predmetu ratnog zločina u logoru Vojno kod Mostara. Kaže da se ne osjeća sigurno, posebno nakon što je ukazom ministra pravde BiH jedan od osuđenika, Marko Radić prebačen u mostarski zatvor poluotvorenog tipa - isti onaj zatvor iz kojeg je nedavno na dopustu pobjegao Dominik Ilijašević Como, osuđen za ratne zločine u selu Stupni Dol.
Razočarana u sistem, Jasna kaže kako bi se drugi put vrlo teško odlučila svjedočiti:

„Ovo su sve šokovi iz šoka. Sud BiH izrekao je presudu za zločin u logoru Vojno. Šta je uradio ministar Čolak? Prebacio zločinca u Mostar, u zatvor poluotvorenog tipa. Ako je presuda izrečena i kaže: ’Presuda se izriče na 18 ili 20 godina dugotrajniog zatvora’, a zločinac se nakon 15 dana zatvora prebaci u zatvor poluotvorenog tipa, to su sve neki potezi koje ljude dovode u poziciju da kažu: ’Pusti me, bogati, šuti.’“

Iz KPZ Zenica Marko Radić je u Mostar prebačen zbog ozbiljnih prijetnji njegovoj sigurnosti. U Ministarstvu pravde BiH podvlače kako mu je u Mostaru u tri navrata dopuštena pogodnost posjete teško bolesnom članu porodice. Zašto baš prebačen u mostarski zatvor, nije pojašnjeno. Marina Bakić iz Ministarstva pravde BiH kaže:

„Zatvorenik je kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu prethodno izdržavao u KPZ zatvorenog tipa Zenica. S obzirom na prijetnje kojima je bio izložen i na osjećaj straha i nesigurnosti za život, zatvorenik je rješenjem Ministarstva pravde BiH premješten na dalje izdražavnje kazne zatvora u KPZ polutovorenog tipa Mostar.“

Na izvršenje krivičnih sankcija upućuje sud. U predmetima pred državnim sudom, za eventulano izmještanje odgovorno je Ministarstvo pravde BiH, dok entitska ministarstva odlučuju o predmetima pred ostalim sudovima.

Pogodnosti se ne mogu odobravati prije izdržane tri petine kazne zatvora licima koja su osuđena, uz ostalo, i na kaznu zatvora do 10 godina za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina, odnosno svim licima osuđenim na kaznu zatvora preko 10 godina.

Kada je u pitanju zahtijev za izmještanjem, federalni ministar pravde u ranijem sazivu Feliks Vidović kaže:

„Može se ići na zahtjev stranke, odnosno osuđenog lica. Gdje dođe zahtjev, onda se na nivou sektora za izvršenje kaznenih sankcija samo provjeri da li je zahtjev podnesen od ovlaštene osobe, da li je blagovremen, i ravnatelj KPZ-a daje mišljenje o tome po osnovu komisije koju on fomira u KPZ-u. Takva je procedura bila, To se mora gledati kroz dva elementa. Jedan je represivni dio, drugi je pokušaj resocijalizacije.“

No procedure se vrlo često krše. Podsjetimo da je protiv Romea Zelenike, direktora KPZ Mostar, nedavno pokrenut disciplinski postupak zbog zloupotrebe i prekoračenja službenih ovlasti. Navodno je utvrđeno kako Dominik Ilijašević Como nije mogao koristiti dopust u odnosu na vrijeme koje je proveo u zatvoru.

Zbog izmještanja zatvorenika u nekim drugim predmetima, vodeći ljudi Ministarstva pravde FBiH odnedavno su pod istragom, zbog čega informacije na ovom mjestu nismo mogli dobiti.

Bez obzira da li se radilo o zakonitim pogodnostima ili ne, Branko Todorović iz Helsinškog komiteta upozorava kako je izmještanje zatvorenika vrlo često politički motivirano, nemoralno, odnosno krajnje bezobzirno prema žrtvama posljednjeg rata:

„Mi smo iz Helsinškog odbora u više navrata na pozive nekih zatvorenika boravili u Foči, Zenici, u Banjaluci, Bijeljini. Iskreno rečeno, nismo sreli slučajeve kršenja ljudskih prava zatvorenika koji bi trebalo bilo koga da zabrinu. Ljudi koji su osuđeni za najteža krivična djela doslovno kao da su otišli na neki godišnji odmor, povremeno izlaze i pojavljuju se, žive prilično lagodno. Mi znamo za takve slučajeve iz zatvora u Mostaru ili u nekim drugim, gdje su ti osuđenici, maltene, kao neki neformalni šefovi. I ne treba onda biti iznenađen ako nekada neki od tih počinilaca i nestanu. To zločinačko klupko je veoma povezano. Ono ima svoje konce i u mnogim institucijama, sa jednom političkom oligarhijom koja štiti ratne zločince. Možemo misliti kako se osjećaju žrtve i onda se nemojmo čuditi što postoji jedna vrsta ismijavanja ili ruganja pravdi i svima onima koji vjeruju u pravdu.“