Slovenija i Bjelorusija: Ekonomski interesi ispred kredibiliteta

Europska unija uvela je sankcije za još 21 osobu iz pravosudnog i policijskog sustava Bjelorusije, koje se sumnjiči za progon opozicije. Na inzistiranje Slovenije, među njima nije Jurij Čiž, tajkun i blizak suradnik predsjednika Lukašenke. Čini se da je ekonomski interes još jednom nadjačao pitanje borbe za ljudska prava i demokratsko društvo.

Politika Europske unije prema „posljednjoj europskoj diktaturi“, kako analitičari nazivaju Bjelorusiju, doživjela je još jedan šamar.

Zbog slovenskog lobiranja, sa liste Lukašenkinih bliskih suradnika, policijskih i vojnih dužnosnika i osoba bliskih vrhu vlasti kojima je zabranjen ulazak u Europsku uniju i zamrznuta imovina u državama članicama skinuto je ime Jurija Čiža, a 21 ime je ostalo – dvojice policijskih dužnosnika i 19 sudaca koje se sumnjiči za progon i teška kršenja ljudskih prava bjeloruskih oporbenjaka i aktivista za ljudska prava.

Multimilijunaš Čiž, koji je među ostalom vlasnik i nogometnog kluba „Dinamo“ iz Minska, na tu je listu bio stavljen kao jedini čovjek iz poslovnog svijeta, ali čini se da je presudna bila njegova osobna i poslovna povezanost sa Aleksandrom Lukašenkom.

Slovenska je odluka već doživjela oštre kritike nekih zemalja članica Europske unije, u prvom redu Poljske, a vanjskopolitički komentator mariborskog dnevnika „Večer“ Boris Jaušovec za RSE pojašnjava kontekst ovog slovenskog poteza.

„Izgleda da je motiv – kao i uvijek kod takvih stvari – novac! Novac otvara sva vrata i tu je u pitanju posao vrijedan 100 milijuna eura u Minsku kojeg je dobilo slovensko poduzeće „Rico“, a gospodin Čiž je u tom poslu investitor sa 50 posto. Znači, izgleda da je slovenskoj strani bilo vrlo važno da Čiža ne stave na tu 'kaznenu list' ljudi koji podupiru Lukašenkov režim“, kazao je Jaušovec.

Male zemlje imaju samo poštenje

Čiž je skinut sa „crne liste“ Europske unije i to je u isto vrijeme i slovenski uspjeh, i slovenski neuspjeh, kaže naš sugovornik. S jedne strane, to je uspjeh slovenske ekonomske diplomacije i novog slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca.

„Međutim, to je neuspjeh na nekom širem području kredibiliteta jedne male zemlje koja nema drugih sredstava da postigne svoje ciljeve, nego da bude poštena i dosljedna u međunarodnim odnosima“, rekao je Jaušovec.

Jaušovec tvrdi da Slovenija u ovih 20 godina nikako da stekne vanjskopolitički kredibilitet – od podržavanja NATO-ve intervencije u Iraku, a da za uzvrat tamo nije dobila nikakve poslove, do slovenskog pridruživanje inicijativi za svijet bez nuklearnog naoružanja 1998, iz čega je istupila nakon što je ta inicijativa hladno dočekana kod svjetskih sila. Naravno da i drugi, pogotovo veliki posluju sa diktatorskim režimima, ali – tu postoji to „ali“, kaže naš sugovornik.

„Velike zemlje sebi mogu priuštiti da nisu kredibilne, u tome je jedina razlika. Ja mislim da male zemlje nemaju drugo nego svoju kredibilnost u vanjskopolitičkim razmjerima. Naime, velike zemlje imaju još i veliku vojsku, sposobnu diplomaciju i puno novca tako da svoje interese lako mogu ostvarivati i na bilo koje druge načine, koji su i nepošteni i svirepi... A male zemlje nemaju drugo nego poštenje i kredibilitet“, kaže on.

Ova je epizoda za sada završila bez hepienda, ali Jaušovec misli da i iz nje zemlje jugoistoka Europe, koje sve redom imaju europske aspiracije, mogu izvući neke pouke.

„Zato bih ja balkanskim zemljama rekao da je – sa druge strane – ipak dobro da su za stolom gdje se odlučuje o takvim stvarima, jer je očito da možda lakše mogu ostvariti neke svoje interese. To je pokazala ova epizoda između Bjelorusije i Slovenije – na žalost!“ ocjenjuje Jaušovec,