"U petak je bilo nekog koškanja u parku i onda su u ponedjeljak u jutro upali u razred Hrvati iz druge škole. Počeli su tući i povrijedili su četiri učenika srpske nacionalnosti u tom razredu. To je trajalo svega 15-20 sekundi."
Istraga još traje. Odmah su održani roditeljski sastanci i sjednica školskog odbora. Oko škole je policija, a pojačana su i dežurstva profesora jer se, kaže ravnatelj Perić, sad boje odmazde od strane učenika srpske nacionalnosti:
"Imamo dojave da će se to ponoviti i da će je biti. Sada strepimo i mi i policija. Svi smo mobilni. Počeli smo dežurstvo nastavnika i učenika da se to ne desi u školi."
Vrijeđanja, palice, noževi, međusobne provokacije pjevanjem i fizički obračuni bilježeni su i ranije, podjednako od jedne i druge nacionalne skupine, a sad se dogodio u samoj školi:
"Borimo se protiv toga, ali u Vukovaru je to jako teško kontrolirati. Tu visi sukob učenika u zraku i to je uvijek međunacionalno. Da se djeca potuku u Šibeniku ili Varaždinu, ne bi bio problem, ali ovdje odmah pitamo tko je koje nacionalnosti i ako su različite, odmah je to problem."
Kolikogod vrijeme odmiče od ratnih rana, ne može se reći da nema napretka u toleranciji, ali Vukovar je još uvijek nacionalno podijeljen grad, pa i među djecom:
"Djeca su nabijana nacionalnom strašću i njih iritiraju šalovi Zvezde ili Dinama, ustaški ili četnički znakovi. To ih iritira i naročito se to pojačava pred izbore."
Predsjednik Izvršnog odbora Samostalne demokratske srpske stranke, Boro Rkman, vjeruje da i pretjerani publicitet, koji se pridaje i najmanjem ekscesu u Vukovaru, pridonosi izgredima tih ekstremnih i negativnih "heroja":
"Veći je senzibilitet sveukupne javnosti za Vukovar. Nešto što se desi bilo gdje u drugom gradu u državi ne zaslužuje ni najmanju informaciju. Nešto što se desi u Vukovaru, upravo zato što je pod tim povećalom, odmah dobiva jedne ogromne dimenzije i zajednički život se vraća miljama unazad. Najnoviji incident je u svakom slučaju za osuđivanje. Radi se o djeci, o učenicima, koji bi trebali osvajati nauku ili vještine koje će im trebati za čitav život, a ne da se tuku u školama."
Slično misli i Milena Jurišić iz Vukovarskog Centra za mir:
"Imam dojam da se želi privući pažnja negativnim događajima. Vrlo malo se govori o pozitivnim slučajevima jer ljudi žive jedni sa drugima i o takvim slučajevima vrlo malo ćete ćuti. Ljudi se druže i razgovaraju."
Vukovarac Franjo (rekao nam je i prezime, a onda je zamolio da ipak ostane anoniman) ne poriče kontakte ali uvijek se, kaže, u Vukovaru zna "tko je tko" i taj osjećaj je stalno prisutan:
"Kada se pojavim između Stevana i Jovana kažu - Ovo ti je gospon Franjo, ali naglašeno, da se zna tko je tko i da znamo kako razgovaramo."
A sve, prema njegovom mišljenju, kreće još iz nacionalno podijeljenih dječjih vrtića:
