Piše: Carl Shreck, priredila: Biljana Jovićević
Dok svijet bruji zbog toga što je ruski olimpijski tim suspendovan sa Zimskih olimpijskih igara, koje će se održati u južnokorejskom Pjongčangu 2018, Rusija pažnju svoje javnosti pokušava da skrene na Olimpijadu od prije 45 godina, kada je sovjetski košarkaški tim u finalu pobijedio SAD, prekinuvši tako tradiciju nepobjedivosti najjače "basket" reprezentacije na svijetu i to usred Hladnog rata.
Olimpijada u Minhenu ostaće zapamćena po mnogim političkim događajima, najprije po velikoj tragediji 5. i 6. septembra 1972. kada su palestinski teroristi iz mreže "Crni septembar" ubili prvo dvojicu izraelskih atletičara, dok su ostala devetorica koje su uzeli kao taoce ubijena tokom kontroverzne akcije spašavanja njemačke policije.
Par dana kasnije u meču koji bio "više od igre" oboren je rekord američkih košarkaša, koji nikada do tada nijesu poraženi u ovoj sportskoj disciplini u 63 odigrana meča. Porazili su ih usred tenzija Hladnog rata Sovjeti, u kontroverznoj utakmici koja je do dana današnjeg ostala predmet polemika, a sada pretočena i u filmsku storiju, dobrodošlu za podsticanje nacionalnog ponosa.
U momentu kada je Rusija izbačena sa zimske Olimpijade koja se održava početkom sljedeće godine, zbog skandala sa državnom šemom dopingovanja sportista, ruske filmažije su donijele film o jednom od najvećih olimpijskih trijumfa - kontroverzne zlatne medalje Sovjetskog saveza i pobjede nad naizgled nepobjedivim košarkašima SAD, 1972.
"Put ka vrhu", državna istorijska sportska drama, promoviše se kao patriotski "blockbuster" i donosi priču o toj prekretnici koju je donio slavni sovjetski tim novim generacijama Rusa - na premjeri koja je zakazana za 28. decembar.
Film je očekivano dobio državnu pomoć. Rusko ministarstvo kulture je prošle godine izdalo direktivu da se prioritetno finansiraju filmovi čije su teme ruska vojna istorija, borba protiv terorizma i ekstremizma, "tradicionalne vrijednosti" i naročito "prva" dostignuća koja su "promijenila svijet".
Pobjeda tima Sovjetskog saveza na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. bez dileme se uklapa u te projekte: označava prvi olimpijski poraz za SAD, rodno mjesto košarke, i to još od kada je ova igra uvrštena u olimpijske discipline 1936.
To je takođe bila jedna od najspornijih i političkim varnicama najnabijenija Olimpijada održana u istoriji, u kojoj su Sovjeti postigli čudo u finalu na sljedeći način:
U posljednjih nekoliko sekundi, pri vođstvu SAD-a 50-49 dogodilo se nekoliko čudnih sudskih odluka: prvo je vrijeme isteklo tokom ranijeg koša (slobodnih bacanja) SAD-a, ali je koš priznat i preostalo vrijeme pomaknuto je na 1 sekundu. Zatim je vrijeme ponovo isteklo u pokušaju napada momčadi SSSR-a, te su Amerikanci već slavili pobjedu. Međutim, na žalbu Sovjeta ponovno su dodjeljne tri sekunde, u kojima je Aleksandar Belov uspio ubaciti dva poena i time donijeti pobjedu svojem timu.
Brojne nelogičnosti tokom nekoliko zadnjih sekundi nisu nikad razjašnjene, iako je MOK čvrsto ostao pri odluci da je utakmica regularna. Članovi tima SAD-a, kojem je to bio prvi poraz uopšte na olimpijadama do tada, odbili su prihvatiti srebrne medalje.
Trideset godina kasnije Međunarodni olimpijski komitet (MOK) je pokrenuo inicijativu da se medalje ipak dodjele igračima SAD-a, ali su oni to ponovno odbili, te su te medalje i dan danas izložene u Olimpijskom muzeju u Lozani.
Izvan konteksta Hladnog rata, ovaj meč je predstavljao prekretnicu u globalnom razvoju košarke i druge zemlje su nakon toga uspjele da značajno smanje razliku u kompetitivnosti sa Amerikancima, sve do toga da su drugi timovi na kraju pobjeđivali ekipu SAD u kojoj su igrale NBA zvijezde.
"Puno globlanog napretka postignuto je nakon tog psihološkog proboja iz genercaije u generaciju, jer su sljedeće generacije koje dolaze shvatile da SAD nijesu nepobjedive. A prvi korak na tom putu je bio Minhen", rekao je za RSE Alexander Wolff, autor i dugogodišnji novinar koji je pratio košarku za kultni "Sport Illustrated".
Film "Put ka vrhu" finansiran je iz državnog Fonda kino i ruskog Ministarstva kulture, i već je promovisan od strane državnih medija kao projekat koji "moraju vidjeti" Rusi svih starosnih dobi.
Nakon nedavne zatvorene projekcije filma u Moskvi, ruski novinar i izvršni direktor medija Dmitrij Kiseljov zaključio je da bi mnogi iz publike mogli "napustiti salu u suzama, ali isto tako i kao da lete". Kiseljov, poznat po antiamerikanizmu u nedjeljnim analizama za medije, procjenuje da će film postati "ključni film cijelih novogodišnjih praznika".
Tajming premijere filma posebno privukao pažnju
Sve se dešava u momentu kada je Međunarodni olimpijski komitet donio odluku da zabrani Rusiji učešće na Olimpijadi koja će se u februaru održati Pjongčangu, u Južnoj Koreji. Na Olimpijadi će, pak, učestvovati ruski sportisti koji prođu rigorozne testove, ali bez bilo kakvih nacionalnih obilježja.
Najava i analiza Kiseljova o filmu emitovana je dva dana prije objavljivanja odluke MOK-a 5. decembra, o aktuelnom ruskom olimpijskom timu. Napisao je u njoj među ostalim i sljedeće:
"Naravno skandal sa dopingom našeg nacionalnog tima je teška, nefer i bolna situacija. Ali da li je ikad bilo lako našim sportistima?", napisao je u uvodu u kojem se sarkastično osvrnuo na Svjetsku antidoping agenciju (WADA).
WADA je u izvještaju za 2016. zaključila da je Rusija odgovorna, jer je godinama sporovodila državni program dopingovanja sportista u mnogim olimpijskim disciplinama i učestvovala u prikrivanju testova urina na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju 2014.
Rusija negira bilo kakvo učešće u doping skandalu.
Novi film je zajednički projekat produkcijske kompanije poznatog filmskog režisera Nikite Mihalkova, koji snažno podržava ruskog predsjednika Vladimira Putina i ruske državne TV Rossia. Dvije organizacije su skupa 2013. producirale film "Legenda broj 17", biografiju sovjetske hokejaške legende Valerija Karlamova. Putin je za taj film rekao da je fim za "one koji su ponosni na dostignuća naše zemlje".
"Put ka vrhu" se bazira na biografiji sovjetske košarkaške legende Sergeja Belova, lidera sovjetskog tima na Olimpijadi 1972. koji je umro 2013.
Unutrašnji sukobi, KGB i izazovi
Amerikanci su, naravno, protivnici u "Putu ka vrhu", nepobjediva sila koja će pasti pred sovjetskim timom, koji je vodio trener Vladimir Kondrašin, koji je umro 1999. i kojeg u filmu igra slavni ruski glumac Vladmir Maškov.
Ali oni se uglavnom pojavljuju u pozadini najvećeg dijela filma, sve do olimpijskog finala, prema nacrtu scenarija koji je RSE imao na uvid. Većina priče je fokusirana na osobe i sukobe unutar sovjetskog olimpijskog tima i sportske birokratije.
Sovjetska košarka nije bila imuna na borbu za prevlast između poticajnih figura tog vremena, uključujući optužbe za prljave trikove čija su meta rivali unutar sistema. A tu je naravno i sveprisutni KGB, koji je imao moć da onemogući igrače i trenere da ne putuju van zemlje, kao i da ih drže pod budnim nadzorom kada odu.
U pozadini toga, prema nacrtu scenarija, su i pokušaji Kondrašina da sakupi novac za liječenje svog sina koji u stvarnom životu pati od cerebralne paralize. Ostale priče uključuju bolest centra sovjetskog tima, Aleksandra Belova (nije su srodstvu sa Sergejem), koji će umrijeti od rijetke vrste raka u 26-toj godini, samo šest godina nakon igara u Minhenu, i pokušajima jedinog Litvanca u sovjetskom timu Modestasa Paulauskasa da prebjegne na Zapad.
Ivan Jedeško, sovjetski igrač koji je odigrao ključni puni pas prema Aleksandru Belovu za koš koji je Sovjetima donio pobjedu 51-50 nad Amerikancima, rekao je da su događaji ispričani u filmu uglavnom tačni, ali da su određeni dramatični elementi uvedeni radi "podizanja temperature i činjenja stvari interesantnijim" za publiku.
Paulauskas, litvanska košarkaška ikona, nije bio dostupan za komentar, ali Jedeško kaže da u stvarnosti njegov baltički saigrač nije imao namjeru da prebjegne dok su u Minhenu.
James Tratas, litvanski glumac koji u filmu tumači lik Paulauskasa, za RSE je rekao da je razgovarao sa slavnim Litvancem dok se pripremao za ulogu i da mu je on rekao da nema istine u tom konkretnom dijelu priče.
Litvanci, čija je zemlja sada članica EU i NATO-a, sa gorčinom se sjećaju sovjetske okupacije i veoma su na oprezu, naročito nakon ruske aneksije ukrajinskog poluostrva Krim 2014.
Tratas kaže da mu je Paulauskas rekao da je čitao scenario i da je "OK sa njim".
"Sovjetima je pobjeda značila sve"
U fokusu filma je, naravno, olimpijsko finale, utakmica koja izaziva polemike i 45 godina kasnije, nakon što je odigrana 9. septembra 1972.
Predvođeni Sergejom Belovim, u filmu ga igra Kiril Zaicev, koji je postigao 20 poena, Sovjeti ostaju u prednosti sve do posljednjih nekoliko sekundi, kada je budući NBA igrač i trener Doug Collins dao dva koša iz prekršaja što je Amerikance dovelo do 50-49.
Sovjeti su zadržali loptu tri sekunde, ali nijesu uspjeli da pogode prije kraja, čime je započelo slavlje Amerikanaca. No, sovjetskom timu dat je produžetak a Konašin je pozvao tim na time-out, prije nego što je Colins imao drugo slobodno bacanje. Još jednom nijesu uspjeli da pogode i još jednom su Amerikanci slavili na trenu.
Međutim, šef Međunarodne košarkaške federacije, Britanac R. William Jones, je prišao i naredio da se sat vrati tri sekunde unazad, uz obrazloženje da sat nije bio vraćen kako treba.
Prilikom trećeg pokušaja, Jedeško je izveo puni pas preko terena i dobacio loptu Aleksandru Belovom koji ju je položio u koš i donio Sovjetima pobjedu 51-50. Šokirani Amerikanci su gledali kako se njihov olimpijski skor od 63-0 prekida, i nakon što njihov protest nije urodio plodom, odbili su da prihvate srebrne medalje.
"Imalo je to zaista mnogo veći značaj od samog košarkaškog meča", rekao je za RSE Tom McMillen, čiji je zadatak na toj utakmici bilo da čuva Jedeškova, i koji će kasnije postati NBA igrač, kao i američki kongresmen.
"Bilo je to obaranje američke hegemonije u košarci i pokušaj poravnavanja. I za Sovjete je pobjeda nad nama bila sve. Nikad nijesmo izgubili prije toga", naveo je McMillen.
McMillen je 2012, predložio ono što je nazvao „velikim kompromisom" u kojem će MOK dodijeliti duple zlatne medalje za ovaj meč, a da zauzvrat srebrne medalje budu unovčene i donirane u humanitarne svrhe za rusku siročad. On, međutim, priznaje da su njegovi bivši saigrači "imali nula interesovanja za to".
"Ja sam mislio da će vrijeme ublažiti to, ali nije. Tužno je što će te medalje ostati tako za sva vremena koja dolaze", kaže McMillen, koji smatra da Jones nije imao ovlasti da interveniše kod sudijskog stola.
On takođe kaže da je bilo "neizbježno" da američki tim izgubi na Olimpijadi u nekom trenutku, obrazlažući to time da je američki tim bio sačinjen od koledž igrača dok su ostale reprezentacije čini igrači iz najboljih profesionalnih timova.
Sergej Belov je priznao u svojoj autobiografiji, na kojoj je baziran "Put ka vrhu", da su sovjetski igrači suštinski bili profesionalci i pred njihovog nominalno amaterskog statusa.
"Nijesmo mogli igrati sa djecom sa koledža protiv profesionalnih igrača i pobjeđivati zauvijek", konstatuje McMillen, dodajući da je "svijet postajao sve bolji i bolji u košarci".
Koliko dugo su te tri sekunde trajale
Američki glumci koji su se nekada bavili košarkom dovedeni su da igraju uloge Amerikanaca u "Putu ka vrhu". Oliver Morton, bivši američki koledž igrač, koji igra ulogu Collinsa, opisuje film kao "veliku produkciju" i procjenjuje da su samo scene iz igre odabrane iz materijala od vjerovatno 30 do 40 sati snimanja.
"Snimali su iz svakog mogućeg ugla", rekao je Morton za RSE u telefonskom intervjuu.
Košarkaški konsultant u filmu bio je i sin Sergeja Belova, kao i Jedeško, jedan od četiri živa osvajača te zlatne medalje Sovjeta. Jedeško, koji je rođen u sovjetskoj Bjelorusiji, za RSE je rekao da je srećan što će porodice i rodbina njegovih saigrača moći da vide "što su njihovi muževi i djedovi uradili."
"Pobijedili smo zemlju koja je imala najjaču i najbolju košarku", kaže Jedeško dodajući "biće najjači i u narednih 100 godina takođe".
Tri sekunde, zna to svaki košarkaš, puno je vremena na parketu. Kada je počelo snimanje filma, Jadeško je rekao: "U sebi sam pomislio: ‘Koliko dugo su te tri sekunde trajale?!‘".
Facebook Forum