Priča i fotografije: AP

Amerikanac Mike Dulak odrastao je kao katolik u Južnoj Kaliforniji. Međutim, u tinejdžerskim godinama prestao je odlaziti na misu. Radije bi otišao ravno do obale kako bi svirao gitaru, gledao valove i uživao u ljepoti jutra.

"I osjećao sam se duhovnije nego kada bih zakoračio u crkvu", kaže.

Ništa se nije promijenilo u narednim desetljećima.

"Većina religija je tu da kontrolira ljude i dobiva novac od njih", rekao je Dulak, sada 76-godišnjak, iz Rocheporta, Missouri.

Također, navodi skandale o seksualnom zlostavljanju u katoličkim i baptističkim crkvama.

"To ne mogu prihvatiti", ističe.

Mike odbija biti dio vjerskog stada - i nije jedini. On je "nijedan" (none). Kao kada vas anketari pitaju "Koje ste vjere?", a odgovorite - "nijedne".

Desetljećima dug uspon "nones"-a, raznolike skupine koju je teško sažeti, jedan je od fenomena o kojima se najviše govori o religiji u Sjedinjenih Državama. Oni preoblikuju američki vjerski krajolik.

Govorimo li o religiji u SAD-u, "najvažnija priča, bez imalo dvojbe, je nevjerovatan porast broja Amerikanaca koji su nereligiozni", kaže Ryan Burge, profesor političkih nauka na Univerzitetu Eastern Illinois i autor knjige "The Nones".

"Nones" čini veliki dio Amerikanaca, odnosno 30 posto odraslih Amerikanaca koji tvrde da nisu vjerski opredijeljeni. Ovo su podaci ankete koju je proveo The Associated Press-NORC Center for Public Affairs Research.

Druga velika istraživanja navode da su "nones" u stalnom porastu - čak tri desetljeća.

Pa ko su oni?

Oni su ateisti, agnostici, "ništa određeno". Mnogi su "duhovni, ali nisu religiozni", a neki ni jedno ni drugo. Oni su različitih klasa, spola, dobi, rase i etničke pripadnosti.

Iako ih različitost svrstava u bezbrojne podskupine, većina njih ima ovo zajedničko - Oni. Stvarno. Ne vole. Organiziranu. Religiju.

Niti njihovi čelnici. Ni njihovi politika i društveni stavovi. Ovo su navodi velike većine ispitanika ankete AP-NORC-a.

Međutim, oni nisu samo statistika. Oni su stvarni ljudi s jedinstvenim odnosom prema vjerovanju i nevjerovanju te smislu života.

Oni su sekularni učenici koji se educiraju kod kuće u planinama Ozark u Arkansasu, stanovnici Pittsburgha koji rade na prevladavanju ovisnosti.

Ili su proizvođači mandolina u gradiću u Missouriju, bivši evangelici razočarani tom posebnom vrstom američkog kršćanstva. Ili su, pak, studenti kojima su crkve iz djetinjstva bile manje uvjerljive ili nepoželjne.

Crkva "nije bila dobra za mene", riječi su Emme Komoroski, brucošice Univerziteta Missouri koja je napustila katoličanstvo u svojim tinejdžerskim godinama. "Lezbijka sam. To je bilo kao ono - nisam se baš uklapala, a i ljudi me baš ne vole".

"Nones" su također ljudi poput Alrica Jonesa. On navodi loša iskustva s organiziranom religijom u rasponu od netolerantnih crkava u njegovom rodnom gradu do ministarstva koje je tražilo novac od njegove pobožne pokojne supruge - čak i nakon što je izgubio posao i prihode nakon povrede.

"Trebali su doći i reći: 'Možemo li nešto učiniti da vam pomognemo?' ", ističe Alric (71) iz Michigana. "Stalno su slali pisma u kojima je pisalo: 'Zašto nam ne šaljete novac?' "

Iako ne vjeruje u koncept organizirane religije, vjeruje u Boga i osnovne zapovijedi.

"Ljude treba tretirati jednako sve dok se oni isto tako ponašaju prema ostalima. To je moja duhovnost, ako to želite tako nazvati."

Bude li njegov rođak zatražio da s njim ode u crkvu, Alric će pristati, "ali ne želim slušati ikoga kako mi priča kako nešto treba biti", kaže.

Između jednog i šestero Amerikanaca, uključujući Alrica Jonesa i Mika Dulaka, kažu da su "ništa određeno". Ima ih koliko ateista i agnostika zajedno - po sedam posto).

"Sva medijska pažnja usmjerena je na ateiste i agnostike, iako većina njih nisu ateisti ili agnostici", ocjenjuje profesor Ryan Burge.

Mnogi prihvaćaju različita uvjerenja - od Boga, molitve i neba do karme, reinkarnacije, astrologije ili energije u kristalima.

"Oni, definitivno, nisu toliko okrenuti od vjere kao ateisti i agnostici", ističe Burge. "Oni, mnogi od njih, prakticiraju vlastitu vrstu duhovnosti".

Mike Dulak i danas inspiraciju crpi iz prirode.

"Tako je dobar osjećaj biti pored nečega tako bezvremenog", kaže Mike, sjedeći u svom dvorištu u gradu na rijeci Missouri koji sada zove domom.

Ispunjenje pronalazi u svojoj radionici na dva sprata. Tu izrađuje novu od hiljada mandolina koje je napravio tokom desetljeća, omogućujući ljudima da "dijele radost muzike".

"Duhovnost je dobar osjećaj", kaže Mike. "To nije religija."

Profesor Burge smatra da broj "nones-a" raste kako kršćanska populacija opada, posebno onih "glavnih" ili umjerenih do liberalnih protestanata.

"To za mene nije samo neka akademska vježba", navodi Burge, koji je pastor sve manje američke baptističke crkve u Mt. Vernonu, Illinois. To je "ono što vidim svake nedjelje svog života u posljednjih 16 godina."

Statistike pokazuju da su "nones" dobro zastupljeni u svakoj dobnoj skupini, posebno među mlađim adolescentima. Otprilike četvero od desetero mlađih od 30 godina kažu da su "nones", a skoro isto toliko njih za sebe kažu da su kršćani.

I tokom anketiranja na kampusu Univerziteta u Missouriju - trend je očit. Nekoliko studenata reklo je da se ne identificiraju s religijom.

Tako Mia Vogel kaže da joj se sviđaju "temelji mnogih religija - volite sve, prihvaćajte sve". Ali ona sebe ipak smatra duhovnijom.

"Prilično sam zaljubljena u astrologiju. Imam kristale koji se pune na prozoru", kaže Mia. "Iskreno, kladim se da je polovica njih potpuni placebo. Međutim, jednostavno mi se sviđa ideja da se stvari u životu mogu pripisati višim silama".

Jedan pokret koji predstavlja primjer "duhovnog, ali ne i religioznog" etosa je program trijeznosti Dvanaest koraka (Twelve Step), koji su osmislili Anonimni Alkoholičari , a usvojile druge grupe koje pružaju pomoć i podršku u oporavku od ovisnosti.

Sudionici se okreću "moći većoj od nas samih" - Bogu prema vlastitom razumijevanju svake osobe - ali ne dijele nikakvu vjeru.

"Pogledate li religije, one su potresene skandalima, tu nije važna denominacija", kaže Jay Geisler, svećenik i duhovni savjetnik u Pittsburgh Recovery Centru, mjestu za liječenje ovisnosti.

Nasuprot ovome, "u podrumima mnogih crkava postoji duhovno oživljavanje", gdje se grupe za oporavak često sastaju, navodi on.

Za neke, kaže Geisler, Bog njihovog razumijevanja je "GUS" (Guy Up Stairs), odnosno "Onaj gore".

"Niko se ne svađa u tim sobama, ne govore: 'Griješite u vezi s Bogom' ", ističe Jay Geisler. Fokus je na tome "kako se vaš život promijenio".

Praktikanti Dvanaest koraka ponovili su isto. U svom centru, u skladu s tradicijom anonimnosti Dvanaest koraka, podijelili su svoja iskustva pod uvjetom da se koriste samo njihova imena.

"Odrastao sam kao metodist, ali ne slijedim nijednu vjeru", kaže 32-godišnji John. "Ne vjerujem u velikog, bradatog tipa na nebu". Ali nakon što je preživio predoziranje alkoholom, zna da je "nešto pazilo na mene".

Drugi se, pak, identificiraju kao kršćani, ali zaobilaze evangelizaciju u korist podržavanja međusobnih individualnih puteva.

"Nikome ne namećem svoja uvjerenja", riječi su 57-godišnje Linde. "Bol je ono što nas povezuje."

Ispitanici kažu da je njihova nova zajednica ključna za njihov oporavak, a nedostatak iste pridonio je padanju u ralje ovisnosti.

Naučnike brine da ljudi koji se udaljavaju od kongregacija i drugih društvenih skupina, gube onu inicijalnu podršku zajednice.

Istovremeno, "nones" kažu da su sretni ostaviti religiju iza sebe, naročito u nekim toksičnim situacijama, i pronaći novu zajednicu drugdje.

Alric Jones se slaže da veze s crkvom mogu biti od koristi, ali ne i za njega.

"Kada trebate reference i druge stvari, ti ljudi su tu da vas podrže", kaže Alric. "Ali opet, što ste spremni žrtvovati od vlastitih uvjerenja kako biste razvili takvu vrstu odnosa?"

Marjorie Logman (75) iz Aurore, Illinois, pronašla je novu zajednicu među ostalim stanovnicima svog naselja. Ne nedostaju joj ni crkveni krugovi u kojima je dugo bila aktivna.

"Što sam dalje [od njih], osjećam se slobodnijom", kaže Marjorie, kritizirajući crkve jer novac stavljaju na prvo mjesto u odnosu na brigu za ljude.

Prisjetila se trenutka kada je vidjela kako crkvene vođe govore ljudima s depresijom da je njihov problem grijeh ili opsjednutost demonima, odnosno nagomilavanje krivice na neriješeno mentalno stanje.

Priča kako se oporavljala od povrede u staračkom domu 2010. godine. Tada je njezin suprug bio sam kod kuće - u očaju, i umro je prije nego što se vratila kući. Kaže da ga je njezin pastor odbio posjetiti jer nije bio uključen u crkvu.

Za sebe sada kaže da je agnostik. "Nisam baš sve odbacila", ističe Marjorie. "I dalje vjerujem u višu svijest."

I mnogo dalje od urbanih mjesta, "nones" pronalaze svoje zajednice.

Adria Cays i Ashley Miller, koje žive u obližnjim gradovima na sjeverozapadu Arkansasa, pomogle su u osnivanju grupe za školovanje djece kod kuće - u skladu sa sekularnim načelima.

Čak su i u većinski kršćanskoj regiji Ozarks pronašle "ljude poput nas koji su pristupili obrazovanju i odgajanju svoje djecu prema svjetovnim načelima", kaže 35-godišnja Ashley.

Adria i Ashley sa svojim porodicama često na Instagramu dijele fotografije avantura s planina. Iako za svoja istraživanja ne smatraju da su duhovna, cilj im je kod djece potaknuti čuđenje i svrhu.

"Zaista želimo da imaju duboku povezanost s prirodom", kaže 43-godišnja Adria.

"Mi smo dio nečeg većeg, a to je Zemlja. Smisao je i u samom postojanju", dodaje Ashley Miller.

Priredio: Zvjezdan Živković