Dvadeset i tri godine nakon strašnih ratnih zločina na području Zvornika mnoge obitelji svoje najmilije nikada nisu pronašli. Zijad Ribić tek je danas pronašao svoje četiri sestre i došao ih identificirati u Tuzli. Još dvije sestre i dvogodišnjeg brata nikada nije pronašao. Sva sjećanja kada je cijela njegova obitelj odvedena iz kuće danas su se opet vratila. Ističe da je samo čudom ostao živ jer je i on bio strijeljan. Ipak, kaže, iako je odrastao po domovima i ostao bez cijele obitelji, osvetu nikada nije osjetio.
Zijad je tog 12. srpnja imao osam godina kada je odveden zajedno s cijelom svojom obitelji, šest sestara, bratom i roditejima. Svi su ubijeni, a Zijad je pukom srećom ostao živ, a i sam je bio odveden na strijeljanje.
„Sve sestre su bile male, brat je imao dvije godine. Najstarija sestra je imala 13 godina. Nju su silovali. Radili su svakakve stvari. Nas muškarce su tukli, tražili novac, zlato“, priča nam Zijad.
Da vidi kosti svojih sestara danas snage nije imao. Sva sjećanja su se Zijadu danas ponovno vratila:
„Kada su nas odveli u to selo Malešići gdje su pripremali da nas pokolju, ja sam tražio da hoću kod svoje majke. Oni su mi rekli da ću ići kod majke. Onda su izveli ispred kamiona, ja sam tada čuo pucanj i osjetio ubod nožem u vrat. Sljedeće što je bilo je da sam se probudio na leševima. Kako sam uspio da se napravim mrtav ne znam. Ali znam da je Bog htio da ostanem živ“, sjeća se.
Spasila su ga dva srpska vojnika dok je bježao, dali su mu hranu i vodu i odveli ga liječniku. Međutim u Kozluku je opet naišao na vojnike jedinice koja je strijeljala njega i obitelj. Zijad nije htio ostati u toj ambulanti već je želio ostati s vojnicima koji su ga spasili.
„Jedva su oni dobili ambulantna kola da me odvedu. Simo Bogdanović zvani Četnik, tada komandir, je zahtjevao da me on i njegova vojska odvede u bolnicu. Ali ovi vojnici što su mene spasili nisu htjeli. Oni su željeli da me lično predaju u bolnicu. Tada su me oni onda i predali plavim šljemovima“, priča Zijad.
Brojne grobnice nikada nisu otvorene, a mnoga pronađena tijela još uvijek se identificiraju. Danas je Zijad vidio garderobu svojih sestara i njihovu obuću.
O pravdi teško govoriti
Lejla Čengić iz Instituta za nestale osobe BiH kaže da slučaj obitelji Ribić svjedoči o monstruoznim zločinima koji su se dogodili.
„Sve žrtve koje se danas identificiraju, četiri djevojčice starosti od 3 do 12 godina pronađene su u masovnoj grobnici Crni Vrh. Također, u istoj ovoj grobnici pronađeni su i njihovi roditelji. Znači, kompletna porodica Ribić ubijena je u mjestu Skočić. Ubijen je i najmlađi brat u drugoj godini života“, navodi Lejla Čengić.
Teško je o ovom slučaju Zijadovih sestara bilo govoriti i dr. Vedi Tuci koji je tisuće žrtava Podrinja već identificirao.
„Mislim da slika sve govori. Mislim da je bilo kakav komentar suvišan“, kaže doktor Tuco.
Zločine nad Zijadovom obitelji počinila je takozvana jedinica „Simini četnici“. Iako su bili osuđeni na 72 godine zatvora, Sud u Beogradu ih je oslobodio pod obrazloženjem nedostatka dokaza. I Zijad je bio jedan od glavnih svjedoka, a o njihovim zločinima svjedočile su i druge žrtve, odnosno djevojke koje je ova jedinica izrabljivala.
„Prva presuda je bila 72 godine, ali Simo Bogdanović, komandir, nije dočekao presudu jer je umro. Onda je Viši sud poništio presudu i oslobodio ih je. Navodno ne postoji dovoljno dokaza. Sudinica misli da ja kao mali, s nepunih osam godina, se ne mogu svega sjetiti. Ja ne znam kakav više dokaz treba biti osim mene i i te tri svjedokinje. Živi smo i sve smo prežijeli“, kaže Zijad.
Hakija Smajlović iz Udruženja nestalih Zvorničana kaže za naš program da je takav odnos prava i pravde prema žrtvama i monstruoznim zločinima, o kojima je danas ponovno svjedočio i Zijad, katastrofalan i ne donosi ništa dobro ovim prostorima.
„Sa par tih nekakvih zlikovaca Srbija se oprala od sramote koju je počinila u Zvorniku. Jer vide da ni djeca nisu bila pošteđena od zločina. Djeca od dvije godine su ubijana. Niko nije procesuiran. Izgubili smo svaku nadu. O pravdi je danas vrlo teško govoriti jer mi danas imamo svjedoke koji su tada bili djeca, bili su maloljetni. Bolan je to proces“, navodi Smajlović.
Zijad danas nema nikoga od svojih najbližih. U jednom danu sestre, dvogodišnji brat i roditelji su mu ubijeni iz mržnje. Zijad ni prema jednom čovjeku danas mržnju ne osjeća.
„Ja sam oprostio svima, zato što želim da idem naprijed. Da živim normalan život. Neću mržnju. Zaboraviti ne mogu jer se to ne može zaboraviti. Ja samo želim pravdu. Vjerujem u Boga i znam da će svi na onom svijetu odgovarati za svoja djela. Mene je Bog ostavio da svjedočim. A svojim prijateljima stalno govorim da ne trebamo gledati kojem se ljudi mole Bogu već šta im je u duši“, zaključuje Zijad.
Zijad Ribić danas je uposlenik Hotela Tuzla gdje i živi jer nakon što je morao napustiti dom život je pred njega postavio nove izazove. Sa svakim izazovom se dobro nosi jer je tako odgojen, iako je rastao bez roditelja. Vrijedan je radnik, ima i djevojku koja je i danas bila s njim na identifikaciji sestara. Ima i ciljeve - prije svega tražiti pravdu za svoje roditelje, govoriti o važnosti mira na ovim napaćenim prostorima.
