Petog aprila prije 24. godine, kao prve žrtve opsade Sarajeva na tadašnjem mostu Vrbanja, život su izgubile Suada Dilberović i Olga Sučić. One su bile u velikoj grupi građana, koji su mirnim protestima poručivali da ne žele rat.
Uprkos tome, počela je blokada Sarajeva koja je trajala 44 mjeseca. Na mostu koji nosi ime "Suade i Olge", u utorak se okupio veliki broj građana kako bi odali počast njima, ali i svim žrtava najduže opsade grada u modernoj istoriji.
Petog aprila 2016. građani Sarajeva se sjećaju istog datuma 1992. godine.
Petog aprila, prije 24 godine, hiljade ljudi je stiglo na trg ispred Skupštine Bosne i Hercegovine i u okolne ulice, želeći da demonstracijama spriječe zlo koje se približavalo velikom brzinom.
Srpska vojska, uz podršku pripadnika JNA puca u masu građana. Prve žrtve su studentkinja iz Dubrovnika na Medicinskom fakultetu u Sarajevu Suada Dileberović i službenica Olga Sučić.
Tako je počela opsada Sarajeva koja je trajala 1.425 dana, ubijeno je više od 11.000 ljudi, među njima 1.600 djece. Svakog dana je na grad padalo preko 300 granata. Sve su su to pokušali spriječiti građani mirnim protestima.
Alma Suljević, bh. kiparka, bila je među onim koji su pomagali jednoj teško ranjenoj ženi. Tek kasnije je saznala da se radi o Olgi Sučić. Prepoznala je njene cipele, koje su građani u zgradi Skupštine BiH – organizovani kao Svenarodni parlament protiv rata – stavili na pozornicu.
"Ova ruka je do juče, do danas, vajala za ovaj grad, samo kipove. Na ovim rukama se sada nalazi krv djevojke koja je poginula", rekla je Suljević.
Dragan Vikić je u to vrijeme bio na čelu specijalnih jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Republike BiH.
"Tog dana su se patriote i oni koji su osjećali grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu stavili na stranu onih koji su htjeli da zemlju brane. U tom mahu najveći teret i najveću organizaciju i najveće žrtve podnijela je policija, koja je u to vrijeme jedina i bila organizovana", sjeća se Vikić.
Na mostu sa spomen-pločom na kojoj piše "Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši", odajući poštu Suadi Dilberović i Olgi Sučić načelnik Opštine Novo Sarajevo, Nedžad Koldžo je, pored ostalog, poručio: "Suada i Olga su svojom krvlju počele pisati sudbonosnu istinu Bosne i Hercegovine u obrani od fašizma i agresije. Treba da se sačuva istina o dvije heroine da bi mlade generacije spoznale da se ljudi u Sarajevu nisu borili sami sa sobom, da niko nije sam sebi dizao u zrak kuće i krovove, i da sami sebi nismo ubijali djecu".
Građani Sarajeva 24 godine poslije, najčešće se sjećaju vlastite zablude da se rat i ubijanje u njihovom gradu ne može desiti.
"Vjerovali smo da neće ništa biti, ali kad je opsada krenula, bili smo gladni, žedni, goli, bosi, bez vode i struje. Nagledala sam se svega i svačega, mrtvih, ranjenih... Ne volim se ni prisjećati toga, zastaje mi dah i gušim se", kaže jedna stanovnica Sarajeva.
Tokom opsade ubijeno je više od 11.000 ljudi, među njima 1.600 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno.
U presudi Radovanu Karadžiću navodi se da je on, kao vrhovni komandant Vojske Republike Srpske (VRS), odgovoran za kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva, zbog kojeg je "hiljade civila trpjelo strah jer su u svakom trenutku bili na meti snajperista i minobacača Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. Stav sudskog vijeća Haškoh tribunala je da je Karadžić podržavao i odobravao sistemske napade na civile Sarajeva, odnosno da su civili namjerno bili podvrgnuti vatrenim dejstvima, te je donijelo zaključak da je Radovan Karadžić kriv po ovoj tački optužnice tačnije za ubistva, napad na civilno stanovništo, vršenje terora i ubistava kao zločina protiv čovječnosti", navodi se u presudi Radovanu Karadžiću.
