Trideset hiljada logoraša koji su tokom rata bili zatočeni u logorima na teritoriji Republike Srpske nakon godina sudskih sporova za naknadu ratne nematerijalne štete, dobili su naloge za sudska izvršenja zaplijene imovine, kako bi se naplatili sudski troškovi. Nakon što su istrošili sve pravne lijekove pred sudovima u Republici Srpskoj, poslijednja nada im je Sud za ljudska prava u Strazburu, a do tada se nadaju odgodi rješenja, kako bi sačuvali i ono malo imovine što posjeduju.
Meho Halimić iz naselja Vrbanja nadomak Banjaluke, tri godine je proveo u logorima u okolini Doboja. Na prvim linijama tjerali su ga da kopa rovove, čisti minska polja a često je trpio fizičko i psihičko maltretiranje. Nakon rata otišao je iz Banjaluke, ali se 2001. vratio i zajedno sa ostalim logorašima koji su formirali Savez logoraša BiH, tužio je Republiku Srpsku za naknadu ratne nematerijalne štete. Nakon iscrpljujućih procesa po brojnim sudovima izgubio je pravnu bitku i umjesto naknade za pretrpljene nepravde, na vrata su mu pokucali sudski izvršioci sa nalogom da zaplijene imovinu, kako bi naplatili sudske troškove.
˝Trebam da platim 7.000 maraka, i sad su oni došli da plijene stvari i navodno su popisali imovinu i osnovne stvari, kauč, viseća, sto. Znate, te sad sve moje stvari trebaju pokupiti za neku vrijednost, mada se to sad dadne na neku licitaciju u neko bescjenje. Teško mi sve to pada, jer kada tebe pokupi, djeca ti mala doživljavaju stresove, i sad ti ponovo dolazi pa ti gledaju unučad pljenidbu. A zašto, čemu vodi ova država?˝, pita se Halimić
Meho kaže da mu nije prvenstveno novac bio bitan kada je podnosio tužbu, već bi i izvinjenje bilo dovoljno, ali ovako se osjeća jadno, jer kaže, on ali i ostali logoraši su na rubu egzistencije, a sada još moraju da plate jer su bili zatvoreni.
˝Da su nam oni bar izvinjenje dali, već da mi plaćamo koji nemamo, ni ja, ni supruga i djeca pored svih škola i zanata niko ne može dobiti posla, i sad još treba da ti uzme te imovine˝, ogorčen je Halimić.
Nakon što su logoraši pred sudovima u Republici Srpskoj izgubili pravnu bitku i iskoristili sve pravne lijekove, ostaje im jedino tužba pred Sudom za ljudska prava u Strazburu, kaže Jasmin Mešković, predjednik Saveza logoraša BiH, te ističe da do završetka ovog procesa treba prekinuti sa prinudnom naplatom sudskih troškova.
˝Da prema žrtvama torture, prema logorašima ovu praksu sada zaustavimo jer su stvarno propatile, prošli su najgore i kategorija su koja je možda i najviše stradala u periodu 1992.-1995. godina, i da eventualno sačekamo rješenje, presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu˝, jasan je Mešković
Činjenica je i da logoraši u BiH nemaju nikakvu pravnu zaštitu i zakone koji bi ih štitili, a Mešković kaže da to treba pod hitno mijenjati.
˝Da se do kraja godine donese Zakon o pravima žrtava torture. Da ga do kraja godine uradi Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Da do kraja godine se taj zakon nađe na dnevnom redu vijeća Ministara. Znači krajem ove godine i početkom iduće, da se nađe pred Parlamentarnom skupštinom BiH. Najbolje rješenje za sve jeste svakako reparacija, odnosno formiranje Fonda za reparaciju gdje bi se taj Fond po našim procjenama punio neki razuman period od dvije ili tri godine, odakle bi se vršila obeštećenja i reparacije svim žrtvama˝, kaže Mešković.
Svoju podršku Savezu logoraša BiH dao je i Ramiz Salkić, podpredsjednik Republike Srpske iz reda bošnjačkog naroda, koji kaže da svi zajedno trebaju pokazati fleksibilnost i osjetljivost naspram ove kategorije i da se traba tražiti način da se obustave pljenidbe.
˝Moramo probati naći načina da se odgode ove prinudne naplate troškova do stava Suda iz Strazbura kako bi ljudi izbjegli da budu sad oštećeni, a da sud iz Strazbura poslije toga kaže da su oni u pravu, i možda će oni ponovo dobiti neku finansijsku satisfakciju ali ponovo da ne prolaze ono kroz šta su prolazili˝, pojašnjava Salkić
Zašto su logoraši izgubili pravnu bitku vidi se u činjenici da su raspadom bivše Jugoslavije, nastale države i republike naslijedile i Zakon o obligacionim odnosima. Tako Republika Srpska primjenjuje član 376. Zakona o obligacionim odnosima u kojem stoji da je optimalno vrijeme za podnošenje tužbi od 3 do 5 godina, dok ostale države primjenjuju član 377. u kojem nema zastare.
Ni sudovi u Federaciji BiH nisu previše naklonjeni logorašima, pa se donose presude i u korist tužitelja ali i protiv njih, sa jedinom razlikom što nema sudskih troškova.
Sa druge strane svim logorašima koji su podnijeli tužbe pred sudovima u Crnoj Gori, koji su bili zarobljeni na područiju BiH, a kasnije prebačeni u Crnu Goru, sporazumno je isplaćena odšteta.
Slična situacija je i u Srbiji, gdje su na početku tužbe bile odbacivane, ali su sada svi ti predmeti vraćeni na ponovni proces i presude se donose u korist logoraša.
