Djeca nemaju ni za kartu do škole

U selu Gerovi u opštini Bratunac povratnici izuzetno teško žive. Nakon prvobitne sreće zbog povratka na svoja imanja, sada, zaboravljeni od svih, suočavaju se sa problemima preživljavanja. Niko nema zaposlenja, u obnovi kuća niko im ne pomaže, djeci jedva mogu priuštiti za hljeba, ali onda trpi škola. Tek kada skupe koju marku za prevoz, djeca, inače svi odlikaši, mogu povremeno ići na nastavu.

Na vrh proplanka iznad naselja Glogova, nedaleko od Bratunca, stanuje 15 povratničkih porodica - svi Gerović. Ovdje se skupila sva tuga ovog svijeta i bijeda se sručila se na svakog, pa i najmanjeg Gerovića.

Dvadesetak mališana nije u mogućnosti da ode u školu jer njihovi roditelji nemaju novca da plate prevoz do škole u Bratuncu ili Srebrenici. A kad i imaju, neki od njih nemaju obuće da blatnjavim putem siđu do glavnog puta i autobuske stanice. Neki su potpuno prestali i ići u školu. A većina njih su odlični učenici. Nermina je još i bolesna.

„Idem u Bratunac u Osnovnu školu Branko Radičević. Najgore mi je što mi nemamo sredstva da kupimo karte u Bratuncu, što nas puštaju u autobus, tri smo dana išli. Ne znam kako da kupim kartu. Odlično učim, prolazim s peticama. Nemam ni za džeparac, a i odjeća, obuća zimska, sve se to ubraja. Bolesna sam. Ne možemo da idemo u školu pješke. Kad bih išle pješke, boli me kičma - bolujem već dvije godine od kičme“, priča ona.

Asmira Gerović ima sreću da ide u školu u Glogovu, pa joj ne treba joj novac za prevoz. Pješači svaki dan po četiri kilometra.

„Imam sreće što idem u Glogovu u školu. Idem pješke i imam sreće što ne plaćam kartu“, kazala je Asmira.

Semir, Armin i Ismet povremeno ne idu u školu:

„Idem u Srebrenicu u školu. Danas nisam mogao ići pošto nisam imao karte. Ne znam kad ću moći ići, pošto do Srebrenice ne mogu pješke, ali bih volio što prije da krenem.“
„Idem u osmi razred u Bratunac u školu. Danas nisam išao jer nisam imao krate, i ne znam kad ću ići, nit kad ću imate da idem u školu.“
„Idem u šesti razred Osnovne škole Branko Radičević u Bratuncu. Odličan sam učenik. Danas nisam imao niti patika, niti odjeće, niti karte da idem u školu.“

"Da imam kuću gdje vjetar ne puše..."

Većina povratnika ovdje živi na veresiju. Zadužuju se u seoskoj prodavnici i kad dobiju naknadu za dječiji doplatak, koji iznosi oko 150 KM, prvo izmire dug - i opet tako ukrug. Nekoj porodici preostane 20-tak maraka i za dnevni budžet ima na raspolaganju marku i po za šest osoba.

Kuća u selu Gerovi

Ramiza, Azema i Bejta se trude da rasporede ono malo novca što ostane:

„130 maraka dječijeg dodatka. Od tog moram da djecu školujem, od tog struju, od tog da brašno kupim, od tog djeci odjeću, obuću. U mene su djeca gola, bosa. Nemam obuće, zima ide, nemam odjeće, nemam hrane. Lijekove nemam za šta da uzmem“.

„Imala sam jednoga sina. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći - peta godina. Otad me niko nikad nije ni vidio.“

„Ja i muž ne radimo nigdje, znači primanja nemamo nikakvih. Na boru smo obadvoje. Najgore mi je djeci za karte - što moram da kupim četiri karte. Od primanja imam samo dječiji doplatak. A doplatak mi je 170 maraka. Od tog doplatka dok uplatim četiri karte mjesečne djeci, ne ostane mi ni za vreću brašna djeci da kupim.“

Melisa je prošle godine prestala ići u školu, a sada joj je briga da stvori uslove za normalno življenje jer njena porodica ima samo trošnu brvnaru.

„A ja bih voljela da imam svoju kuću, normalnu, zidanu, da imam kuću gdje ne može da puše, a jednom vjetar kad je bio jači, sve je skinuo ovaj crijep ovdje“, priča Melisa.

Ovdje u Gerovima nedostaje svega. Hljeba ponajviše. Svi su gladni hljeba, a djeca i hljeba i škole. Sve im je za sada nedostižno. Ipak, svi imaju još strpljenja. Valjda će sunce jednom ogrijati i selo Gerovi i sve Gerovićane u njemu.