Mirzeta Kurahović živi u agoniji prinuđena da čini najgore i tragične životne odluke. I bez obzira na to, sluha da joj se pomogne ni od kuda i ni od koga.
Tragom priče o djevojčici Nermini iz Tuzle koja je prije dvadesetak dana preminula zbog neuvjeta u kojima je živjela, krenuli smo pronaći njezinu obitelj. U baraci pored stadiona Tušan u središtu Tuzle pronašli smo Mirzetu Kurahović, Nermininu majku koja shrvana bolom nam pokazuje baraku u kojoj je Nerimina oboljela. Prizor je zapanjujuć. Oronuli korv koji prokišnjava, soba bez grejanja, podova, struje, vode.
Nermina, samohrana majka koja ima još troje troje malodobne djece, stvarna je slika svakodnevice u BiH i društva koje sve više postaje cjelokupni socijalni slučaj.
„Prije četiri i po mjeseca moja ćerkica se žalila da je boli stomačić. Ja sam nu odvela doktoru i on je reko da je slijepo crijevo. Međutim nije bilo slijepo crijevo. Ona se samo prehladila i bila je pet dana u bolnici. Rekli su mi da su nalazi u redu i pustili su je kući. Nakon toga davala sam joj čajeve i sve što su mi doktori rekli. Poslije toga primijetila sam u Nermine žuticu u očima. Odvela sam je doktoru i oni su rekli da je žutica. Ostala je u "zaraznoj" deset dana i jedanaesti dan je umrla“, priča majka Mirzeta.
Ona se obraćala raznim institucijama za pomoć, međutim nikad ništa. U Centru za socijalni rad slali su je da vadi brojne papire kako bi ostvarila pomoć, no sve to zahtjeva mnogo novaca kojih Nermina nema. Tvrdi da su joj čak rekli da ide prositi. Ona, ipak želi odgojiti svoju djecu u zdrave i sposobne ljude, a ne u prosjake.
„To mi je rek'o Božo kada sam otišla gore u Socijalni rad pošto sam se preselila u vagon u Šljivicama. Ja sam njega molila za pomoć da mi bilo šta da, samo da nisam u tom vagonu. Deca su mi išla u školu mokra, to je sve kislo. Bio je to jedan vagon, jedna soba. Svi smo se stisli na krevet, a ja sam djeci spavala pod nogama. I taj Božo meni kaže: znaš šta majka ti si mlada i sposobna i moraš otići raditi. Ja mu kažem: mogu, a on me pita: kolka su mi djeca? Odgovorim mu kolika su, a on će na to: tvoja djeca mogu otić prosit. Ništa mu nisam mogla reć, samo sam izašla“, ogorčna je Mirzeta Kurahović.
U borbi za golo preživljavanje
U Centru za socijalni rad tvrde da je sve više ljudi koji imaju potrebu za socijalnim primanjima. Međutim kažu da nikada nikoga nisu poslali na ulicu prositi.
„To se nikada nije dogodilo. Naša uloga je da pomažemo i nastojimo da u svakom slučaju pomognemo svakome kome je socijalna pomoć potrebna“, kaže Mufida Begović, socijalna radnica u Centru za socijalni rad Tuzla.
S Neriminim životom sudbina se kruto poigrala. Siromaštvo u njezinom životu nije samo fraza.
„U Narodnoj kuhinji dobijem četri kutlače hrane i to mi jedemo. To što dobijemo jedemo, ako bude još dobro. Ne zan šta bi bilo da mi svijet ovako ne dolazi i da mi nije tableta. Više tableta pojedem nego što jedem. Ja bih uza štrik i objesila se. A dođe mi u momentima da se popnem na zgradu i da skočim sa zgrade. Onda mi u momentima dođe da imam i ovo troje djece i moram da živim za njih“, kroz plač govori Mirzeta.
U barakama kod stadiona Tušanj žive još dvije obitelji sa sličnim životnim pričama. Razija Halilović s petero djece živi bez struje, vode i ogrjeva. Njezin život pretvorio se u strah za svako novo sutra.
Bosna i Hercegovina -Tuzla, Mirzeta Kurahović sa svojim sinom
„Imam najmlađu šćerku i pred njom svaki dan plačem. Pričam kako nemam šporeta i kako nemam drva i ta joj se priča uvrtila u glavu. Da bi joj jučer komšinica dala neke garderobe da probere sebi i nešto za sestre. Međutim ona je uzela nešto više da bi prodala i da bi mami kupila šporet. A gdje će za dvije kese stvari obezbjediti šporet. To nema nigdje. A eto, otišla je malo pre vašeg dolaska da pokupi dvije haljinice i stane pred Bingo da ih prodaje“, priča je majke Razije Halilović.
Mirzeta Kurahović samo je jedna u nizu primjera samohranih majki koji svakodnevicu prolaze boreći se za golo preživljavanje. Kada uvečer legne, kaže, pogeda u nebo i pita do kada će je držati snaga koju joj daju njezina djeca koji su dobri učenici i sjajni mali ljudi koji žele normalan život poput svojih vršnjaka. Majka Nermina daleko je od tih normalnih mogućnosti. Ona ponovno odlazi u Narodnu kuhinju po četiri kutljače variva. Svakom samo po jedna.
Tragom priče o djevojčici Nermini iz Tuzle koja je prije dvadesetak dana preminula zbog neuvjeta u kojima je živjela, krenuli smo pronaći njezinu obitelj. U baraci pored stadiona Tušan u središtu Tuzle pronašli smo Mirzetu Kurahović, Nermininu majku koja shrvana bolom nam pokazuje baraku u kojoj je Nerimina oboljela. Prizor je zapanjujuć. Oronuli korv koji prokišnjava, soba bez grejanja, podova, struje, vode.
Nermina, samohrana majka koja ima još troje troje malodobne djece, stvarna je slika svakodnevice u BiH i društva koje sve više postaje cjelokupni socijalni slučaj.
Odvela sam je doktoru i oni su rekli da je žutica. Ostala je u "zaraznoj" deset dana i jedanaesti dan je umrla, kaže majka Mirzeta
„Prije četiri i po mjeseca moja ćerkica se žalila da je boli stomačić. Ja sam nu odvela doktoru i on je reko da je slijepo crijevo. Međutim nije bilo slijepo crijevo. Ona se samo prehladila i bila je pet dana u bolnici. Rekli su mi da su nalazi u redu i pustili su je kući. Nakon toga davala sam joj čajeve i sve što su mi doktori rekli. Poslije toga primijetila sam u Nermine žuticu u očima. Odvela sam je doktoru i oni su rekli da je žutica. Ostala je u "zaraznoj" deset dana i jedanaesti dan je umrla“, priča majka Mirzeta.
Ona se obraćala raznim institucijama za pomoć, međutim nikad ništa. U Centru za socijalni rad slali su je da vadi brojne papire kako bi ostvarila pomoć, no sve to zahtjeva mnogo novaca kojih Nermina nema. Tvrdi da su joj čak rekli da ide prositi. Ona, ipak želi odgojiti svoju djecu u zdrave i sposobne ljude, a ne u prosjake.
„To mi je rek'o Božo kada sam otišla gore u Socijalni rad pošto sam se preselila u vagon u Šljivicama. Ja sam njega molila za pomoć da mi bilo šta da, samo da nisam u tom vagonu. Deca su mi išla u školu mokra, to je sve kislo. Bio je to jedan vagon, jedna soba. Svi smo se stisli na krevet, a ja sam djeci spavala pod nogama. I taj Božo meni kaže: znaš šta majka ti si mlada i sposobna i moraš otići raditi. Ja mu kažem: mogu, a on me pita: kolka su mi djeca? Odgovorim mu kolika su, a on će na to: tvoja djeca mogu otić prosit. Ništa mu nisam mogla reć, samo sam izašla“, ogorčna je Mirzeta Kurahović.
U borbi za golo preživljavanje
U Centru za socijalni rad tvrde da je sve više ljudi koji imaju potrebu za socijalnim primanjima. Međutim kažu da nikada nikoga nisu poslali na ulicu prositi.
„To se nikada nije dogodilo. Naša uloga je da pomažemo i nastojimo da u svakom slučaju pomognemo svakome kome je socijalna pomoć potrebna“, kaže Mufida Begović, socijalna radnica u Centru za socijalni rad Tuzla.
S Neriminim životom sudbina se kruto poigrala. Siromaštvo u njezinom životu nije samo fraza.
„U Narodnoj kuhinji dobijem četri kutlače hrane i to mi jedemo. To što dobijemo jedemo, ako bude još dobro. Ne zan šta bi bilo da mi svijet ovako ne dolazi i da mi nije tableta. Više tableta pojedem nego što jedem. Ja bih uza štrik i objesila se. A dođe mi u momentima da se popnem na zgradu i da skočim sa zgrade. Onda mi u momentima dođe da imam i ovo troje djece i moram da živim za njih“, kroz plač govori Mirzeta.
U barakama kod stadiona Tušanj žive još dvije obitelji sa sličnim životnim pričama. Razija Halilović s petero djece živi bez struje, vode i ogrjeva. Njezin život pretvorio se u strah za svako novo sutra.
Mirzeta Kurahović samo je jedna u nizu primjera samohranih majki koji svakodnevicu prolaze boreći se za golo preživljavanje. Kada uvečer legne, kaže, pogeda u nebo i pita do kada će je držati snaga koju joj daju njezina djeca koji su dobri učenici i sjajni mali ljudi koji žele normalan život poput svojih vršnjaka. Majka Nermina daleko je od tih normalnih mogućnosti. Ona ponovno odlazi u Narodnu kuhinju po četiri kutljače variva. Svakom samo po jedna.
