Stotine Sirijaca prošlo je kroz Srbiju bežeći od užasa rata u toj zemlji, a 19 njih trenutno je u Centru za azil kod Loznice i za RSE kažu da svakodnevno pate i strahuju za svoje najbliže.
U miru Banje Koviljače, okruženi zelenilom, borave azilanti iz raznih krajeva sveta, od Avganistana do Sudana.
Ovih dana u državnom smeštaju na periferiji ovog malog mesta najviše je Sirijaca, a od početka godine do danas kroz Centar je prošlo više od 80 ljudi iz te zemlje zahvaćene ratom.
Jedan od njih, Imad (35) autolakirer iz Alepa, koji je posle golgote na putovanju od nekoliko hiljada kilometara utočište našao u Banji Koviljači, kaže za RSE da je tu već tri meseca.
„Pobegao sam od rata u Siriji, jer samo želim da budem bezbedan. Moj otac i još dvadeset članova moje porodice su poginuli. Ostala familija mi je još u Alepu, strašno se bojim za njih jer mnogo je terorista u gradu. Niko tamo nije bezbedan, život ne vredi ni trunku. Ulaze u kuće, razvaljuju sve na šta naiđu i ubijaju sve, žene, decu... Pre šest meseci svojim očima sam video kako je ubijeno četrnaestogodišnje dete. Kada sam otišao u moju radnju neki naoružani ljudi su me uhvatili i rekli mi da moram da idem u rat sa njima. Ubili su mi oca u kući, ja ga nisam video. Sahranile su ga moje sestre. Pobegao sam iz Sirije… Platio sam nekim ljudima da me izvedu odatle. Onda sam prešao u Tursku, pa u Grčku, Makedoniju, i evo me sada u Srbiji.”
Posle normalnog života do rata, ovde Imad nosi ispranu trenerku, izlizane papuče i ima krevet i tri obroka dnevno. I glavu na ramenima što je, kako kaže uz tužan osmeh, najvažnije. Engleski da nauči nije stigao, ali u Centru u Banji Koviljači može da uči i srpski, pa kurs pohađa redovno sa ostalim azilantima.
Na časovima, rekla je za RSE nastavnica Dragica Lakanović (46), pored radosti učenja često ima i tužnih trenutaka.
“Bude momenata da se požale na situaciju u svojoj zemlji, da dođu zabrinuti i ophrvani problemima. Onda malo popričamo o tome što ih muči. Obično govore o tome zašto su pobegli iz Sirije. Najčešće se žale da im mnogo nedostaje porodica. I onda i meni i njima bude teško.”
Osim što imaju krov nad glavom i osnovne potrebe, svako se snađe i za mobilni telefon, poneko i za laptop, bude i interneta, ali su neizbežna druženja u TV Sali. Tu obavezno svakog dana gledaju vesti iz Sirije sa nadom da će videti ili čuti nešto o članovima njihovih porodica koji su ostali u užasu rata.
Imad se ponekada preko interneta čuje sa svojom sestrom koja je još u Siriji.
“Jedino sam sa njom u kontaktu, ali retko. Imam sedmoricu braće, ne znam gde su ni da li su živi, ne znam ništa ni o majci i ostalim sestrama. Mnogo brinem i svakog trenutka razmišljam o njima. Čujem da se sprema vojna intervencija na Siriju ali sam protiv toga. Tako nešto ne može doneti ništa dobro… Odavde ću otići u Dansku, ali bih se vratio ako bi život u Siriji bio kao ranije. Sanjam da budem bezbedan i slobodan, da ponovo živimo normalno, kao i pre nego što je sve ovo počelo, ali izgleda da sada više za to nema nade. Mislim da samo uz božju pomoć Sirija može biti spasena.“
(FOTOGALERIJA: Izbeglice iz Sirije u azilantskom centru u Srbiji)
U Banju Koviljaču ranije su u potrazi za boljim životom dolazile čitave porodice, i potom odlazile u zemlje zapadne Evrope, ali u poslednje vreme sami dolaze uglavnom muškarci.
Robert Lesmajster, upravik Centra za azil, rekao je za RSE da procedura za dobijanje azila u Srbiji traje do sedam meseci ali da skoro niko od njih ne ostane toliko jer kao po pravilu uvek završe negde drugde.
“Neki su već otišli, a drugi će otići. Svojom voljom, naravno. Pre svega odlaze u neke od susednih zemalja koje su na putu ka Evropskoj uniji. Ili već imaju nekoga ko ih tamo čeka i ko im je obezbedio smeštaj ili posao. Ili jednostavno idu na sreću…”
Mnogo sreće trebaće i Adil i Maria, bračni par iz sirijskog Alepa, u Centru zbrinuti u sobici od desetak kvadrata u iščekivanju kuda dalje.
“Sirija više nije ista zemlja, ceo region je mnogo drugačiji nego pre. Pre dve i po godine ljudi su počeli međusobno da se ubijaju zbog nacionalnosti. A to je bio samo početak, sada je mnogo gore. Ne želim da se vratim, plašim se, tamo više nema mira. Kada bismo se vratili za nas bi bilo još gore zato što smo pobegli. Verovatno bi nas ubili. Voleo bih kada bi ipak mogao ponovo da živim u Siriji, da tamo bude kao što je bilo ranije, i da nađem svoju porodicu. Sada ne znam gde ćemo, nemamo novca, nemamo ništa.“
“U Siriji je strašno, stalno padaju bombe, nikako nije dobro. Videla sam bombardovanja, ubistva, kako brat napada brata. Otišla sam sa mužem najpre u Tursku, pa sam bila u Bugarskoj, a u Srbiji smo tek šesnaest dana. Cela moja porodica pobegla je iz Sirije, oni su još uvek u Turskoj. Za sada smo ovde i kada nam stigne novac odlučićemo gde ćemo, kako ćemo i šta ćemo dalje. Sada samo želim da Bašar Asad bude skinut.”
*****
Hrvatska
Trenutno je u Prihvatilištu u Zagrebu smješteno 13 izbjeglica iz Sirije, no u posljednjih dva mjeseca bilo ih je još 13 koji su samovoljno napustili Hrvatsku, javlja novinar RSE iz Zagreba Enis Zebić.
Djelatnik Hrvatskog Crvenog križa u Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu Ljubomir Maljković kaže kako izbjeglice koje samovoljno napuštaju Prihvatiliše, odnosno Republiku Hrvatsku „bježe gdje ih put nanese“, najčešće u Italiju.
„Međutim, redovito se rute mijenjaju, tako da nema zemlje u koju oni ne odlaze. Od trenutno smješetnih većina je došla u posljednja dva tjedna“, rekao nam je Maljković.
Prema njegovim riječima, u Prihvatilištu, kroz programe psiho-socijalne podrške, organizaciju svakodnevnog života, školu hrvatskog jezika, te razne kreativne radionice saznaje se da je trenutna eskalacija građanskog rata u Siriji, koja je rezultirala masovnim krvoprolićem i strahom, osnovni motiv za bijeg.
„Ne bismo mogli reći da se radi o tenzijama, no svakodnevno primjećujemo da se na zajedničkom televizoru u Prihvatilištu sa velikom pozornošću i brigom prate trenutna događanja u Siriji“, kaže Maljković, te dodaje kako je u kolovozu jedna osoba iz Prihvatilišta dobila supsidijarnu zaštitu, dok je za ostale proces u tijeku.
Bosnia i Hercegovina
Ministarstvo sigurnosti BiH zabilježilo je priliv manjeg broja građana Sirije koji su zbog sukoba u toj zemlji podnosili zahtjev za azil, odnosno tražili međunarodnu zaštitu, javlja novinarka RSE iz Sarajeva Dženana Halimović.
„U 2012. godini bila su podenesa 22 zahtjeva za 35 osoba i isti su riješeni tako da je postupak obustavljen po osam zahtjeva za devet osoba, a 14 zahtjeva za 26 osoba je pozitivno riješeno i dodijeljena je subsidijarna zaštita. U 2013. godini do danas je podneseno 27 zahtjeva za 47 osoba i isti su riješeni tako da su tri zahtjeva za tri osobe odbijena, da je kod osam zahtjeva za 11 osoba pozitivno riješeno i dodijeljena je subsidijarna zaštita, te još u postupku imamo 10 zahtjeva za 21 osobu“, rekao je za RSE pomočnik ministra sigurnosti BiH Marijan Baotić.
Prema njegovim riječima, podnositelji zahtjeva u najvećoj mjeri su smješeteni kod prijatelja i rodbine, a manji dio je bio smješten u azilantskom centru.
„Trenutno nemamo državljana Sirije koji koriste smještaj u azilantskom centru, jer su njihovi zahtjevi za azil u međuvremenu riješeni tako što su postupci obustavljeni, što znači da su oni ili odustali od zahtjeva za azil, ili su napustili BiH prije no što je postupak doveden do kraja“, rekao je Baotić.
U miru Banje Koviljače, okruženi zelenilom, borave azilanti iz raznih krajeva sveta, od Avganistana do Sudana.
Ovih dana u državnom smeštaju na periferiji ovog malog mesta najviše je Sirijaca, a od početka godine do danas kroz Centar je prošlo više od 80 ljudi iz te zemlje zahvaćene ratom.
Jedan od njih, Imad (35) autolakirer iz Alepa, koji je posle golgote na putovanju od nekoliko hiljada kilometara utočište našao u Banji Koviljači, kaže za RSE da je tu već tri meseca.
„Pobegao sam od rata u Siriji, jer samo želim da budem bezbedan. Moj otac i još dvadeset članova moje porodice su poginuli. Ostala familija mi je još u Alepu, strašno se bojim za njih jer mnogo je terorista u gradu. Niko tamo nije bezbedan, život ne vredi ni trunku. Ulaze u kuće, razvaljuju sve na šta naiđu i ubijaju sve, žene, decu... Pre šest meseci svojim očima sam video kako je ubijeno četrnaestogodišnje dete. Kada sam otišao u moju radnju neki naoružani ljudi su me uhvatili i rekli mi da moram da idem u rat sa njima. Ubili su mi oca u kući, ja ga nisam video. Sahranile su ga moje sestre. Pobegao sam iz Sirije… Platio sam nekim ljudima da me izvedu odatle. Onda sam prešao u Tursku, pa u Grčku, Makedoniju, i evo me sada u Srbiji.”
Posle normalnog života do rata, ovde Imad nosi ispranu trenerku, izlizane papuče i ima krevet i tri obroka dnevno. I glavu na ramenima što je, kako kaže uz tužan osmeh, najvažnije. Engleski da nauči nije stigao, ali u Centru u Banji Koviljači može da uči i srpski, pa kurs pohađa redovno sa ostalim azilantima.
Na časovima, rekla je za RSE nastavnica Dragica Lakanović (46), pored radosti učenja često ima i tužnih trenutaka.
“Bude momenata da se požale na situaciju u svojoj zemlji, da dođu zabrinuti i ophrvani problemima. Onda malo popričamo o tome što ih muči. Obično govore o tome zašto su pobegli iz Sirije. Najčešće se žale da im mnogo nedostaje porodica. I onda i meni i njima bude teško.”
Osim što imaju krov nad glavom i osnovne potrebe, svako se snađe i za mobilni telefon, poneko i za laptop, bude i interneta, ali su neizbežna druženja u TV Sali. Tu obavezno svakog dana gledaju vesti iz Sirije sa nadom da će videti ili čuti nešto o članovima njihovih porodica koji su ostali u užasu rata.
Imad se ponekada preko interneta čuje sa svojom sestrom koja je još u Siriji.
“Jedino sam sa njom u kontaktu, ali retko. Imam sedmoricu braće, ne znam gde su ni da li su živi, ne znam ništa ni o majci i ostalim sestrama. Mnogo brinem i svakog trenutka razmišljam o njima. Čujem da se sprema vojna intervencija na Siriju ali sam protiv toga. Tako nešto ne može doneti ništa dobro… Odavde ću otići u Dansku, ali bih se vratio ako bi život u Siriji bio kao ranije. Sanjam da budem bezbedan i slobodan, da ponovo živimo normalno, kao i pre nego što je sve ovo počelo, ali izgleda da sada više za to nema nade. Mislim da samo uz božju pomoć Sirija može biti spasena.“
(FOTOGALERIJA: Izbeglice iz Sirije u azilantskom centru u Srbiji)
U Banju Koviljaču ranije su u potrazi za boljim životom dolazile čitave porodice, i potom odlazile u zemlje zapadne Evrope, ali u poslednje vreme sami dolaze uglavnom muškarci.
Robert Lesmajster, upravik Centra za azil, rekao je za RSE da procedura za dobijanje azila u Srbiji traje do sedam meseci ali da skoro niko od njih ne ostane toliko jer kao po pravilu uvek završe negde drugde.
“Neki su već otišli, a drugi će otići. Svojom voljom, naravno. Pre svega odlaze u neke od susednih zemalja koje su na putu ka Evropskoj uniji. Ili već imaju nekoga ko ih tamo čeka i ko im je obezbedio smeštaj ili posao. Ili jednostavno idu na sreću…”
Mnogo sreće trebaće i Adil i Maria, bračni par iz sirijskog Alepa, u Centru zbrinuti u sobici od desetak kvadrata u iščekivanju kuda dalje.
“Sirija više nije ista zemlja, ceo region je mnogo drugačiji nego pre. Pre dve i po godine ljudi su počeli međusobno da se ubijaju zbog nacionalnosti. A to je bio samo početak, sada je mnogo gore. Ne želim da se vratim, plašim se, tamo više nema mira. Kada bismo se vratili za nas bi bilo još gore zato što smo pobegli. Verovatno bi nas ubili. Voleo bih kada bi ipak mogao ponovo da živim u Siriji, da tamo bude kao što je bilo ranije, i da nađem svoju porodicu. Sada ne znam gde ćemo, nemamo novca, nemamo ništa.“
“U Siriji je strašno, stalno padaju bombe, nikako nije dobro. Videla sam bombardovanja, ubistva, kako brat napada brata. Otišla sam sa mužem najpre u Tursku, pa sam bila u Bugarskoj, a u Srbiji smo tek šesnaest dana. Cela moja porodica pobegla je iz Sirije, oni su još uvek u Turskoj. Za sada smo ovde i kada nam stigne novac odlučićemo gde ćemo, kako ćemo i šta ćemo dalje. Sada samo želim da Bašar Asad bude skinut.”
*****
Hrvatska
Trenutno je u Prihvatilištu u Zagrebu smješteno 13 izbjeglica iz Sirije, no u posljednjih dva mjeseca bilo ih je još 13 koji su samovoljno napustili Hrvatsku, javlja novinar RSE iz Zagreba Enis Zebić.
Djelatnik Hrvatskog Crvenog križa u Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu Ljubomir Maljković kaže kako izbjeglice koje samovoljno napuštaju Prihvatiliše, odnosno Republiku Hrvatsku „bježe gdje ih put nanese“, najčešće u Italiju.
„Međutim, redovito se rute mijenjaju, tako da nema zemlje u koju oni ne odlaze. Od trenutno smješetnih većina je došla u posljednja dva tjedna“, rekao nam je Maljković.
Prema njegovim riječima, u Prihvatilištu, kroz programe psiho-socijalne podrške, organizaciju svakodnevnog života, školu hrvatskog jezika, te razne kreativne radionice saznaje se da je trenutna eskalacija građanskog rata u Siriji, koja je rezultirala masovnim krvoprolićem i strahom, osnovni motiv za bijeg.
„Ne bismo mogli reći da se radi o tenzijama, no svakodnevno primjećujemo da se na zajedničkom televizoru u Prihvatilištu sa velikom pozornošću i brigom prate trenutna događanja u Siriji“, kaže Maljković, te dodaje kako je u kolovozu jedna osoba iz Prihvatilišta dobila supsidijarnu zaštitu, dok je za ostale proces u tijeku.
Bosnia i Hercegovina
Ministarstvo sigurnosti BiH zabilježilo je priliv manjeg broja građana Sirije koji su zbog sukoba u toj zemlji podnosili zahtjev za azil, odnosno tražili međunarodnu zaštitu, javlja novinarka RSE iz Sarajeva Dženana Halimović.
„U 2012. godini bila su podenesa 22 zahtjeva za 35 osoba i isti su riješeni tako da je postupak obustavljen po osam zahtjeva za devet osoba, a 14 zahtjeva za 26 osoba je pozitivno riješeno i dodijeljena je subsidijarna zaštita. U 2013. godini do danas je podneseno 27 zahtjeva za 47 osoba i isti su riješeni tako da su tri zahtjeva za tri osobe odbijena, da je kod osam zahtjeva za 11 osoba pozitivno riješeno i dodijeljena je subsidijarna zaštita, te još u postupku imamo 10 zahtjeva za 21 osobu“, rekao je za RSE pomočnik ministra sigurnosti BiH Marijan Baotić.
Prema njegovim riječima, podnositelji zahtjeva u najvećoj mjeri su smješeteni kod prijatelja i rodbine, a manji dio je bio smješten u azilantskom centru.
„Trenutno nemamo državljana Sirije koji koriste smještaj u azilantskom centru, jer su njihovi zahtjevi za azil u međuvremenu riješeni tako što su postupci obustavljeni, što znači da su oni ili odustali od zahtjeva za azil, ili su napustili BiH prije no što je postupak doveden do kraja“, rekao je Baotić.