Od mnogih stvari koje su uništene u Siriji, od poslova, do kuća i života, djetinjstvo je možda jedna od najtragičnijih.
Dva dječaka sjede i čavrljaju u predgrađu Damaska. Iako je hladno, imaju na sebi japanke i gotovo nikakvu toplu odjeću. Prolazeći pored njih, načula sam slijedeći razgovor:
Generalni sekretar UN u izbjegličkom kampu sa učiteljima i učenicima.
"Gdje si ti smješten?"
"Kod rođaka, a ti?"
"U podrumu, naša kuća je izgorila, a vaša?"
"Potpuno je uništena, više je nema."
U Siriji je postalo normalno čuti ovakve razgovore.
Wael je iz Daraje, a Husam je izgubio kuću u Doumi.
Više ne idu u školu niti se igraju. Postalo im je normalno slušati granate i gledati scene ubijanja.
Djetinjstvo se ovdje promijenilo. Svaki dan viđamo slike ubijene djece. Deset mrtvih nakon granatiranja škole ove sedmice i još deset ubijenih u predgrađu prošle sedmice.
Sjećam se ruševne ulice u distriktu Baba Amr u Homsu. Nijedna zgrada nije pošteđena granatiranja, sve su ili zapaljene ili srušene. Nema znakova života. Jedini zvuk koji sam čula je zvuk pucnjave i vlastitih koraka dok sam hodala po staklu.
Na kraju ulice sam ugledala dječaka. Provirio je iz uskog prolaza ne bi li vidio ko je to došao posjetiti njegovo napušteno susjedstvo. Približila sam se njegovoj kući. On, njegova majka i tetka su jedini ostali u čitavom naselju. Njegov otac i brat se još uvijek vode kao nestali.
Djeca koja su izgubila roditelje u sukobima u Homsu
“Šta radiš tijekom dana? Igraš li se sa prijateljima?”, pitala sam ga uobičajena pitanja koja se postavljaju djeci.
Onda sam shvatila koliko su ta pitanja nebitna u Baba Amru u kojem se ne čuje smijeh, niti nogometna lopta kako udara u zid dok se djeca svađaju oko toga ko je pobijedio.
Dječak se stidljivo nasmijao. Jednostavno je rekao: “Ja više nemam prijatelja, svi su poginuli. Pogodila ih je granata i poginuli su.” Nestao mu je osmijeh s lica. Pokrio je lice rukama, spustio glavu u očaju i otišao.
U Siriji roditelji više ne razmišljaju o najboljem obrazovanju za djecu, gdje će ići za vikend niti gdje im će kupiti novu knjigu ili igricu. Svi razmišljaju o smrti. Gledaju u mrtva tijela razbacana po ulicama, a ponekad i blijeda lica djece koja su se možda smijala, ili su bila uplašena u trenutku kada su čuli zvuk granate.
Rabie je bio jedan od njih. Ima 12 godina, voli školu i želi biti učitelj. Jednog dana je izašao kupiti hljeb za svoju porodicu kada su iz ratnog aviona počeli pucati po njegovom naselju u Harasti, istočno od Damaska. Trčao je najbrže što je mogao, ali je izgubio nogu i ruku.
Kad sam ga upoznala, Rabie se pokušavao suzdržati. Njegove oči su također povrijeđene, ali i dalje je imao blagi osmijeh na licu.
“Neću odustati, jednog dana ću biti učitelj”, rekao je. “Ne smijemo se predati”, dodala je njegova majka, pokušavajući sakriti suze. “Dobićemo našu slobodu i dići ćemo se na noge.”
Ova djeca i dalje žude za normalnim životom. Kadgod se proširi glas o tome das u stigle nove knjige ili igračke, sva djeca se okupe i žele čitati, slikati, pjevati ili plesati. I dalje žele živjeti.
Nedavno sam posjetila kuću punu djece iz Holmsa, Idliba, Hama i Damaska.
Čim su ugledali bojice i papir, počeli su crtati kuće i revolucionarne zastave. Jedan dječak je ustao i počeo pjevati jednu od oslobodilačkih pjesama. Uzbuđenje je ispunilo prostoriju. Djeca su počela skakati i pljeskati, baš kao što su to radili i na uličnim protestima. Podigli su ruke i pobjedonosno uzvikivali.
