Noura Bittar je u Dansku iz Sirije došla u oktobru 2011. godine. Iako je imala vizu budući da se udala za Danca, ipak je zbog papirologije morala provesti godinu dana u izbjegličkom kampu. Od tada se više nikada nije vratila u Siriju.
Iz države, čiji je dugogodišnji diktator Bashar al-Assad u nedjelju svrgnut, Noura nosi osjećaj straha.
Kaže da slavi pad Assadovog režima, ali se boji šta će biti u budućnosti.
Kontrolu nad Damaskom je nakon kratke, dvanaestodnevne ofanzive preuzela Hajat Tahrir al-Šam (HTS), sunitska pobunjenička grupa, koju Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, Sjedinjene Države, Britanija, Kanada i Europska unija smatraju terorističkom grupom.
U međuvremenu, ruski državni mediji navode da je Assad pobjegao u Rusiju, koja je, zajedno sa Iranom, podržavala brutalni Assadov režim u dugogodišnjem građanskom ratu.
Radio Slobodna Evropa: Vidjeli smo scene iz Sirije, Assadov režim je pao. Kako ste reagovali na to?
Bittar: Prvi instinkt bio je plakanje, suze radosnice. To je bilo prvo što se desilo. Sjećam se da mi je srce jako brzo kucalo. Razmišljala sam: "Bože moj, ako zaspim, dobit ću srčani udar." Onda sam se zapitala: "Da li je ovo stvarno?"
Ljudi su sretni, ali zabrinuti.Noura Bittar
To je nešto što nisam mogla zamisliti. Mislila sam da će njegov [Assadov] sin doći i vladati Sirijom. Da ste me prošle sedmice pitali, rekla bih da ne znam.
Radio Slobodna Evropa: Kako su reagovali vaši prijatelji i porodica u Siriji?
Svi smo bili u šoku. Pitamo se: "Da li nam je dozvoljeno da sanjamo ovo? Da vjerujemo u ovo?" Napisala sam na Facebooku: "Molim vas, ako sanjam i ako svi mi nekim čudom sanjamo isti san, nemojte me buditi." Ono što me čini ponosnom kao Sirijkom jeste što su, kada su oslobodili ovu zemlju, prvo otišli u zatvore, a ne u palače. Prvo što su ljudi osjetili bilo je: "Moramo vratiti svoje porodice."
Svaka porodica u Siriji ima nekog ko je nestao, postao šehid, izbjeglica ili je bio u zatvoru. Moja porodica, imam strica koji je bio u zatvoru preko 40 godina. Moja baka, koja je još u Siriji, pitala je: "Da li ću moći vidjeti svog sina prije nego što umrem?" Ona ima 92 godine. A dobili smo informaciju 2012. da su ga već ubili, ali smo se nadali da je živ. Jer je režim mnogim ljudima rekao da su im voljeni ubijeni.
Slavlje u Siriji, na Bliskom istoku i u evropskim gradovima posle pada Asada
Radio Slobodna Evropa: Zbog čega je bio u zatvoru, za šta je optužen?
Noura: Ja nisam bila rođena tada 1982., ali ono što moja porodica priča jeste da svi koji su bili protiv režima su uhapšeni. I ako ste imali malu bradu, mogli ste biti uhapšeni, posebno u Hami i nekim dijelovima Homsa odakle dolazim. Optužen je da je bio pripadnik "Muslimanskog bratstva", ali nije bio. Ja sam odrasla u vrlo, nekako, socijalističkom domu. Optužen je za to vjerovatno jer je imao bradu. Ali nikada nije imao suđenje, kao brojni drugi.
Radio Slobodna Evropa: Još je rano da o tome govorimo, ali plaši li vas kako bi mogla izgledati budućnost Sirije?
Noura: Ljudi su srećni, ali naravno, zabrinuti. Nismo srušili diktatora da bismo dobili drugog.
Ali moja domovina, i ja, mislim da to zaslužujemo. Danas želim da budem srećna. Probudit ću se sutra kao i svi drugi i razmišljati o budućnosti. Jesmo zabrinuti.
Svi smo uplašeni zbog onoga što dolazi. Ko će doći sljedeći? Ja sam izbjeglica jer se bojim i vojne i vjerske diktature. Ali kada vidite lica ljudi, vidite nadu.
Niko ovdje u Danskoj ne priča o povratku, o vraćanju u Siriju. Ono što govorimo je da ne možemo ići nazad osim ako ne budemo sigurni da će to biti Sirija za sve. Da će to biti Sirija zbog koje smo i izašli 2011. godine. I to je Sirija kojoj se nadamo. Ali, sada nema garancija.
Srećni smo, jer mi ovu tugu nosimo već 14 godina. Režim je odgovoran zato što imamo vjerski fanatizam.
Dala sam jedan intervju u Danskoj i sada vidim komentare na Facebuuku: "Sad ih možemo izbaciti." Rastu glasovi rasizma koji govore Sirijcima da se vrate kući. Ali Sirija još nije sigurna, još nemamo domove. Nemamo sigurnost. Sirija je sretna, ali nije sigurna. Sirija se nada, ali ništa nije garantovano.
Ono što želim da ljudi razumiju jeste da mi nismo izbjeglice zbog onoga zbog čega smo došli, već jer se ne možemo vratiti. Nije važno jeste li došli zbog braka, da studirate, na brodu, avionom, uprkos tome kakva je svačija borba, mi kao Sirijci dijelimo nemogućnost da se vratimo.
Radio Slobodna Evropa: A planirate li možda posjetiti, da li smatrate da bi bar moglo biti lakše sada otići u posjetu?
Noura: Moja kćerka nosi ime Emesa po mom rodnom gradu [Emesa - staro ime za Homs]. Sada imam nadu da će za mog života moći posjetiti moj Homs. Sada znam da smo jedan korak bliže tome da možemo posjetiti Siriju i zbog toga danas slavim. Ali, ne mislim da ćemo moći ići u posjetu uskoro.
Podržavam sirijsku revoluciju, sekularno društvo i demokratiju, ali ništa još nije garantovano.
Radio Slobodna Evropa: Šta najviše pamtite iz života u Siriji, pod Assadovim režimom?
Noura: Sve o čemu sam sanjala dok sam bila u Siriji bilo je da budem slobodna od straha. Željela sam da se ne bojim. Strah je bio svuda, u svakoj Assadovoj slici, u svakom vojniku, policajcu. Bojali smo se i Djeda mraza, jer su se Assadove snage znale prerušiti u Deda mraza. Strah je bio i u zidovima, jer smo odrastali sa frazom: "Zidovi imaju uši." Bila sam vezana strahom.
