Sirija: Posljednja bitka 'hladnoga rata'

Fuad Ajami, Wall Street Journal (Priredila Sabina Čabaravdić).

Nekad se mislilo da je Afganistan posljednja bitka „hladnoga rata“. Greška: događaji u Siriji kazuju da taj stav valja mijenjati.

Posljednji diktator Hafez el Asad svoj je režim gradio po ugledu na Sovjetski savez. On je vlast uzurpirao u vrijeme jačanja sovjetske dominacije. Njegova su armija, čak i tvornice, bili ustrojeni po sovjetskom modelu, baš kao i vladajući strah od tajnih službi.

Sporazum o bratstvu, saradnji i koordinaciji Hafez je provodio nad nesretnim narodom bez ostatka sve do kraja i raspada Varšavskog pakta. Ni modernija istorija nije promijenila ništa. Hafezov sin, Bašar, u velikoj borbi za odbranu očeve ostavštine, na svojoj strani ima ruskog autokratu, Vladimira Putina. Sovjetsko carstvo je palo, ali tamo, na obalama Mediteranskog mora, sirijska tiranija daje onaj stari osjećaj Rusima da su još uvijek velika sila.

Moskva i sada, baš kao i prije, u Ujedinjenim narodima štiti suverenost Asadovog režima, bez obzira što ovaj prelazi „crvenu liniju“. Dapače, Rusi prijete vetom bilo koje Rezolucije koja bi dovela u opasnost Bašarovu vlast.

Istina, na istoj liniji je i Kina koja iz svojih „tibetanskih“ razloga odbija svaku najavu obuzdavanja tvrdih nacionalističkih stavova. Ali kineska podrška Damasku je tanka, i laku ju je zaobići: arapske zemlje samo trebaju obećati neometano snabdjevanje naftom i Peking će prestati podržavati „principijelnost nemješanja u unutrašnje stvari“.

S Ruskom Federacijom nismo te sreće, oni imaju ogromne rezerve nafte i plina u svojem posjedu. Putin je umješan u sirijski, baš kao i u druge autokratske režime u regiji, za šta postoje i filozofski i ideološki poticaju.

U svojoj se zemlji Vladimir Putin desetak godina sretno „vozio“ na prihodima od nafte i plina, kupujući time srednju klasu koja je, za vanjsku raskoš i moć, opravdavala njegovu autoritarnost doma. Zadnjih se godina međutim ta ista srednja klasa okrenula protiv njega. Čak su se i bivši Putinovi navijači umorili od mafijaške države i neobuzdanog kriminala. Kada su Rusi u decembru izašli na ulice da protestuju protiv pokradenih izbora, Putin je reagovao poput arapskih autokrata kad su se ovi suočili s Arapskim proljećem.

Hranjenje ruske opsesije

Bilo je nešto poznato u Putinovoj paranoji i mračnim pogledom na vanjski svijet, insistiranjem da su ruski protesti pokrenuti od strane inostranih urotnika. Kampanja ocrnjivanja vodjena je protiv američkog ambasadora Michael McFaula optužbama kako je poslan u Rusiju da bi srušio politički sistem. Neobično slično sirijskim optužbama izrečenim protiv američkog ambasadora Roberta Forda.

Rusija je poprilično po strani stajala kad je u Tunisu pao Zine El Abidine Ben ili Hosni Mubarak u Egiptu. U Vijeću sigurnosti se nisu trudili stati na put zapadnim demokratijama da s vlasti skinu Muamera Gadafija. Zato Sirija sada pruža priliku Rusiji da „ispravi“ sve dosadašnje greške načinjene tokom Arapskog proljeća.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je istaknuo da se Libija ne može ponoviti. Putinova autokracija uzima maha i ovu šansu neće propustiti. Ruski će čuvari moći učiniti sve da debelo iscrtaju liniju zaštite u odbrani autokratskih režima.

Sirija „hrani“ još jednu rusku opsesiju – islam. Ako Kinezi svuda vide Tibet, Rusi su fiksirani na Čečeniju. U sirijskom paklu Rusi vide borbu sekularizma protiv radikalnog islama, a time u Siriji vide svoj odraz u ogledalu.

Države iz regiona, članice NATO-a, uključujući i Tursku, nisu jedinstvene u tome kako razriješiti sirijsku krizu. Vrlo malo volje pokazuju za pokretanje vojne ofanzive kojom bi oborili sirijskog diktatora.

Američki predsjednik Barack Obama ponosan je što je završio angažman u Iraku, ali ni centa ne daje na ratove u arapskom svijetu. Ujedinjeni narodi ne pružaju izlaz, i Rusija nije jedina prepreka.

Sile u nastajanju, poput Brazila, Indije ili Južne Afrike, moralno su pokleknule i zapravo stale na stranu režima u Damasku. Na molitve iz Homsa trebalo bi poslati odgovor. Onakav kakav je upućen Libiji. Više je vjerovatno da će se stvari raščišćavati na terenu. Obje strane, i branioci režima i opozicionari koji su skupo platitili u tom krvavom okršaju, uvjereni su da je vrijeme na njihovoj strani.