Abdulkafi Alhamdo je sa suprugom i 11-mjesečnom kćerkom Lamar preživio mjesecima dugu opsadu istočnog Alepa. Ovaj 31-godišnjak je profesor engleskog jezika. Bio je među onim civilima koji je koristio društvene mreže i medije da obavještava svijet o odsječenosti istočnog dijela Alepa od ostatka svijeta zbog ofanzive sirijske Vlade, podržane ruskim bombardovanjem iz vazduha. Oni su konačno preuzeli potpunu kontrolu nad ovim sjevernim sirijskim gradom sredinom decembra.
Alhamdo je sa Markom Krutovim iz Ruskog servisa RSE govorio o odlasku iz istočnog Alepa nakon što je preživio iskustvo koje je "bilo gore od života u paklu".
RSE: Sirijska i ruska vlada su objavile da je njihova ofanziva za preuzimanje istočnog, pobunjeničkog dijela Alepa završena 13. decembra. Dio sporazuma sa pobunjeničkim snagama podrazumijevao je da Međunarodni crveni krst i crveni polumjesec evakuišu stotine boraca i civila koji su željeli da napuste grad i odu u druge pobunjeničke oblasti u zemlji. Bili ste u tim autobusima. Kako je to izgledalo?
Alhamdo: Napustio sam Alepo posljednjeg dana evakuacije, tačno 18. decembra, i to je bila jedna od najužasnijih evakuacija koju sam mogao zamisliti. Samo zamislite da ste 20 sati u autobusima bez vode, hrane, bez mogućnosti odlaska u toalet. Moja kćerkica skoro da je umrla u autobusu i kada sam pitao članove Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca za malo vode za nju, rekli su mi da je zabranjeno. Pitao sam kakva je to glupost. Kasetne i fosforne bombe koje su padale na naše glave tokom mjeseci opsade nijesu bili zabranjene, ali voda za moju kćer – jeste.
RSE: Što je bio razlog za tu zabranu ?
Alhamdo: Bilo je to neki čin ponižavanja koju su nam priredili Asadov režim (sirijski predsjednik Bašar al-Asad, op.a.) i ruske snage. Kada smo napustili područja Alepa koja su držali pobunjenici i krenuli na put prema unutrašnjosti, koja je pod kontrolom pobunjenika, zadržali su nas 20 sati pored puta bez bilo kakvog razloga. Kada smo pitali predstavnike Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca "zašto", rekli su nam da ne postavljamo nikakva pitanja ako želimo da spasimo svoje živote.
Neki borci su željeli da odu sa svojim porodicima i budu evakuisani sa civilima (umjesto posebnim autobusima, op.a.) i njih su tretirali jako loše, a neke od njih su i pobili tokom evakuacije.
Svi civili su evakusiani kroz zapadnu periferiju Alepa, neki su otišli u provinciju Idlib (pod kontrolom pobunjenika), neki su otišli u Tursku. Ali odlazak u Tursku je bio opasan i skup put, tako da je većina ljudi otišla u unutrašanjost zapadno od Alepa. Tamo sam i ja otišao.
RSE: Kako je tamo gdje ste sada?
Alhamdo: Ništa ne može biti gore od situacije u Alepu. Kada smo živjeli u Alepu, život je bio gori od pakla. Tako da kada smo evakuisani ovdje i proveli dvije sedmice bez bombardovanja, bilo nam je potpuno neobično da živimo kao normalni ljudi ponovo. Ali sada je bombradovanje počelo i ovdje gdje smo, i to teško granatiranje, rakete iz ruskih i Asadovih aviona ponovo dolijeću i ljudi su u strahu ponovo. Skoro kao da smrt juri za ljudima iz Alepa, gdje god da su. Kada je riječ o humanitarnoj situaciji, ima hrane i vode, nema struje, ali makar mogu dobiti nešto hrane za sebe i svoju porodicu.
RSE: Hoćete li napustiti Siriju?
Alhamdo: Nikada o tome nijesam razmišljao. Želim da ostanem u Siriji. Ne želim da napustim Siriju zbog Rusije, Asada ili Irana (čiji se profesionalni vojnici i volonteri bore uz Asadove snage, op.a.). Ovo je neka vrsta okupacije. Vjerujte mi, ovo što se dogodilo u Siriji nije građanski rat, kao što govore mediji. Ovo je rat protiv Sirijaca, ovo je okupacija.
Znam da Asad i Rusija žele da napustimo Siriju i da idemo u Evropu, Tursku ili na neko drugo mjesto na zemlji, ali ne da ostanemo živjeti ovdje. Dok smo živjeli u Alepu stavili su nas pred dva izbora: smrt ili preseljenje. Sada kada smo u unutrašanjosti zemlje opet nam daju daju samo dva izbora: smrt ili preseljenje.
RSE: Tokom vremena koje ste proveli u Alepu, šta je ono što ćete pamtiti cijelog života?
Alhamdo: Ne možete zamisliti patnju koju sam preživio u Alepu pod osadom. Nije bilo vode, nije bilo hrane, ni lijekova. Sjećam se dana kada je moja beba bila bolesna i nijesam mogao naći doktora da je izliječi. Bilo je nekoliko doktora u opkoljenom Alepu, ali su ti ljekari bili preokupirani sa amputiranjem nogu i ruku, te saniranjem ostalih povreda koje su ugrožavale živote povrijeđenih. Tako da nije bilo ljekara da pomogne mojoj kćeri.
Imala je veoma visoku temperaturu, bol u abdomenu. Mučio sam se da dobijem makar neki lijek za nju ali nijesam mogao. Moja žena se uskoro takođe razboljela i nije je više mogla dojiti. Jedino čime sam mogao hraniti kćer je pireom od datula koji sam miksao sa mljevenom rižom, vodom i malo soli. Plakala je neprekidno i tražila da jede.
Ima puno nezaboravnih trenutaka, ali je posljednja sedmica u Alepu bila najužasnija od svega. Bio je trenutak kada sam plakao puna dva dana, ne zbog sebe, već zbog moje porodice. Bili smo okruženi na veoma malom području, na oko dva kvadratna kilometra, bilo je 50.000 ljudi i bombe i granate su nas zasipale kao kiša. Ljudi su ležali na zemlji, povrijeđeni i mrtvi. Niko im nije mogao pomoći. Zgrada do nas se potpuno urušila i mogao sam čuti ljude kako plaču i traže pomoć, ali niko nije mogao pomjeriti taj krov da im pomogne. Bili su tu ostavljeni.
Nadam se da ono što se dogodilo u Alepu sada neće biti ponovljeno u drugim dijelovima zemlje. Nadam se da će se naš glas čuti širom svijeta, da će nas Savjet bezbjednosti UN-a, međunarodna zajednica, čuti. Molim vas, pomozite nam, pomozite djeci, pomognite svim ljudima koji se sada nalaze u unutrašnjosti zapadno od Alepa. Pomognite nam što prije.
Facebook Forum