Autor: Charles Recknagel, prevela Ena Stevanović
Strah od virusa ebole ne može biti pretjeran ako uzmemo u obzir da ona može usmrtiti i do devedeset posto zaraženih.
Međutim, epidemiolozi tvrde da je malo vjerovatno da će se virus ebole, koji je usmrtio 729 osoba u četiri države Zapadne Afrike otkad je otkriven u februaru, proširiti širom svijeta onako kako se 2009.godini proširio virus svinjske gripe.
Strah da bi ebola mogla preskočiti kontinent je porastao nakon što je muškarac zaražen virusom ebole 25.jula preminuo dok je letio iz Liberije u Nigeriju preko Toga. Njegov slučaj je istaknuo poteškoće detekcije putnika oboljelih od ebole koji putuju iz zaraženih područja i potencijalno nose virus sa sobom, što je način na koji je virus N1H1 prenošen 2009 godine iz Azije na ostale kontinente.
Međutim, stručnjaci kažu da je malo vjerovatno da će se ebola proširiti jednako kao svinjska gripa jer se puno teže prenosi s jedne osobe na drugu.
„Ebola i infekcije poput ebole se uglavnom prenose direktnim kontaktom s tjelesnim tekućinama, dok se svinjska gripa, SARS i slična gripozna oboljenja prenose putem zraka“, kaže Nick Beeching, predavač i medicinski savjetnik na Fakultetu za tropsku medicinu u Liverpoolu u Engleskoj.
Umjesto sa svinjskom gripom, ebolu je bolje uporediti sa virusom HIV koji se također prenosi izravnim kontaktom tjelesnih tekućina. Međutim, postoji još jedna razlika koja ukazuje na to da ebola nije toliko zarazna.
„HIV-om su zaraženi milijuni osoba širom svijeta dok je ebolom u historiji zaraženo manje od pet hiljada osoba, uključujući i ovu najnoviju epidemiju koja je do sada najveća,“ rekao je Ben Neuman, virolog sa Univerziteta u Readingu u Engleskoj. „Ebola je smrtonosnija ako promatramo pojedinačne slučajeve, ali ne širi se brzo i uvijek se zadržavala u subsaharskoj Africi“, dodao je on.
Neuman je rekao da je jedan od razloga zašto se ebola ne širi tako brzo i velika smrtnost koju izaziva. Ona u prosjeku usmrti 60 posto oboljelih i to u periodu od samo dva do dvadeset i jedan dan.
„Ebola je virus koji ili usmrti oboljelog vrlo brzo ili oboljeli preživi i pobijedi virus. U svakom slučaju virus završava u slijepoj ulici ako se ne pređe na slijedeću osobu, a ovaj virus nije naročito prenosiv“, objašnjava Neuman.
Epidemiolozi vjeruju da je virus ebole evoluirao šireći se među životinjskom populacijom, posebno šišmišima u tropskim prašumama ekvatorijalne Afrike. Vjeruje se da je prešao na čovjeka ili putem direktnog kontakta sa tijelima zaraženih životinja ili konzumacijom istih.
Epidemija virusa ebole koji je otkriven 1976.godine u Zairu, današnjoj Demokratskog republici Kongo, se obično događa u udaljenim ruralnim područjima sa lošim higijenskim uvjetima i slabom zdravstvenom zaštitom. Od njegovog otkrića povremene epidemije su otkrivene u Kongu i susjednoj Ugandi i Južnom Sudanu, ali ne i u Zapadnoj Africi.
Stručnjaci kažu da činjenica da se virus širi u udaljenim ruralnim područjima ukazuje na to da epidemija ovakvih razmjera ne bi bila moguća u sredinama sa boljim medicinskim praksama te da bi je karantina zaraženih osoba mogla zaustaviti.
Nepovjerenje u zdravstvene radnike također može pogodovati širenju bolesti. Seljaci mnogih zaraženih područja u Zapadnoj Africi onemogućavaju pristup zdravstvenim radnicima svojim selima zato što vjeruju da liječnici prenose bolest s jednog mjesta na drugo.
Nedavna epidemija virusa ebole u Zapadnoj Africi ne samo da je usmrtila daleko više osoba u poređenju sa prethodnim rekordom od 435 smrtnih slučajeva u Ugandi 2000.godine već se prvi put dogodilo da se virus iz ruralnih područja proširio na velika urbana središta.
Siera Leone je 30.jula proglasila vanredno stanje u javnom zdravstvu i najavila da će epicentre u istočnom dijelu države u kojima je virus izbio staviti u karantinu te zaposliti sigurnosne snage koje će provoditi nužne mjere zaštite.
Ne postoji cjepivo niti lijek za ebolu čiji simptomi uključuju groznicu, bol u grlu i glavobolju te se lako mogu zamijeniti sa simptomima teže prehlade. Kako infekcija napreduje, pacijent počinje povraćati, javlja se dijareja i bolesti jetre, a u nekim slučajevima i unutarnje i vanjsko krvarenje.
Šanse za preživljavanje se mogu povećati time što će se osigurati potpuna hidratacija pacijenta jer je gubitak tekućine često izravan uzrok smrti.
