Pred Vijećem sigurnosti UN-a 7. jula trebao bi se naći britanski prijedlog Rezolucije o Srebrenici. Ukratko, ova rezolucija trebala bi ohrabriti pomirenje u zemlji. Očekivano, u Bosni i Hercegovini prijedlog ove rezolucije izazvao je različite reakcije. Povod je to da naš današnji gost bude Goran Šimić, doktor prava i stručnjak u oblasti tranzicijske pravde.
RSE: Zbog čega je, po Vašem mišljenju, prijedlog britanske Rezolucije o Srebrenici izazvao toliko oprečnih mišljenja, ne samo u Bosni i Hercegovini?
Šimić: Mislim da su dva glavna razloga za to. Prvo zato što on šalje jednu vrlo jasnu poruku svim ljudima koji žive na ovom prostoru, iako, nažalost, zbog toga što je u njemu korišten politički korektan vokabular i diplomatski rječnik, nije izrečena onako kako bi zaista trebala biti izrečena, a drugo, zato što ona pogađa u samo srce i srž našeg problema s kojim mi i dvadeset godina nakon rata ne možemo da se suočimo.
RSE: Kad kažete 'samo srce i srž našeg problema', na šta konkretno mislite?
Šimić: Mislim na to da mi ni dvadeset godina poslije rata zapravo nismo prestali ratovati. Ona poruka koju bi oni nama poslali, da nam je mogu reći jednostavnim jezikom, glasila bi otprilike ovako: 'Dobro, balkanski barbari, mislite li se vi svakih pedeset godina klati, paliti, ubijati, silovati vaše sestre, majke, ubijati djecu!? Mislite li svakih pedeset godina uništavati materijalna dobra koja stvorite, ili mislite konačno prestati s tim!? Ako mislite prestati s tim, ovo vam je put, ovo trebate uraditi: trebate utvrditi istinu i na tome trebate graditi'. Mi, nažalost, upravo to ne želimo. Mi niti želimo istinu, niti želimo pomirenje, niti želimo da se to pitanje riješi. Naprosto, mi već dvadeset godina, kao što smo u periodima između prošlih ratova, samo oštrimo svoje noževe i čekamo priliku kad ćemo se klati opet.
RSE: Zbog čega je tako teško prihvatiti tekst Rezolucije, u kojem se samo traži da se genocid ne negira, pogotovo u Bosni i Hercegovini?
Šimić: Ne traži se samo to, u tome jest poenta. Prvo, mislim da je uopće apsurdno da se traži da se ne negira genocid. Zločin u Srebrenici, ako ne najnesporniji od zločina u Bosni i Hercegovini, on je sigurno među onim koji apsolutno nisu sporni. Imate više desetaka presuda. Imate presudu najvišeg suda na svijetu o tome šta se tamo dogodilo. Prema tome, negirati takve zločine i negirati takve činjenice, predstavlja jedan potpuno ljudski, politički i svekoliki državnički apsurd. Međutim, s druge strane, ona poručuje nešto drugo, što je puno važnije, a to je da mi već dvadeset godina odgajamo generacije mrzitelja na ovim prostorima. Ljudi se ne mrze zato što se rode kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci, niti se mrze zato što se rode kao Izraelci ili Palestinci. Dijete kad se rodi, ono nema predispoziciju da mrzi.
Mi odgajamo mrzitelje. Mi odgajamo ljude koji imaju enorman potencijal za rat. Mi odgajamo generacije ljudi na lažima o tome da sam ja bio ekskluzivna žrtva, a vi ste bili ekskluzivni počinitelj. I tako na sve tri strane, tako u sve tri ove države. Ono što se iz toga može stvoriti je samo enorman potencijal za buduće sukobe. Upravo o tome i govori Rezolucija, a to je o potrebi utvrđivanja stvarne istine o događajima i pretakanje te istine u historijske udžbenike, u društveni narativ, na kojem bi se onda dalje gradilo. A kad bi to onda stvarno bilo, kad bismo stvarno utvrdili tu istinu, svako od nas bi samo mogao pognuti glavu i tražiti oprost od onih drugih.
RSE: Već ste nešto o tome rekli – upravo Rezolucija traži da se u obrazovni sistem uvedu pouke iz zločina koji je počinjen u Srebrenici. Koliko je to važno za budućnost, Bosne i Hercegovine prije svega, ali i cijelog Balkana?
Šimić: Mislim da je esencijalno važno, jer mi u sve tri ove države, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, živimo u svijetu mašte, živimo u svijetu laži, živimo u svijetu ideje da su se oni drugi borili za pogrešnu stvar, a mi smo se borili za pravu stvar. Živimo u svijetu laži da smo mi bili savršeno dobri borci, nismo počinili nijedan zločin, a živimo u svijetu ideje da su oni drugi bili zločinci, a mi nismo. Zločin u Srebrenici je nesporan. Genocid u Srebrenici je nesporan, ali nemojmo zaboraviti da je u Srebrenici poginulo samo 8.000 ljudi u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini je poginulo još 100.000 ljudi na drugim područjima, i njih nisu pobili nikakvi tamo pripadnici MUP-a RS-a i Vojske RS. Znači, istina u Bosni i Hercegovini nije Srebrenica. Model Srebrenice nije model Bosne i Hercegovine.
Istina u Bosni i Hercegovini i istina na ovim prostorima je puno složenija. Ne govorim to da bih umanjio ono što je istina o Srebrenici, nego želim potencirati činjenicu da upravo Rezolucija govori o tome da trebamo utvrditi istinu, a ne istinu o Srebrenici. Istinu o događajima u Bosni i Hercegovini, koja će nam pokazati zapravo koliki su razmjeri svega onog lošega što smo učinili. Na tim razmjerima, na tim istinama, kao što je Njemačka gradila poslije Drugog svjetskog rata, možemo graditi budućnost u kojoj ćemo prvo utvrditi tu istinu, a onda ići za pravdom, pomirenjem i oprostom, kao nekakvim slijedećim koracima.
RSE: U jednom intervjuu ste upravo rekli da je jedna istina, ali kako doći u Bosni i Hercegovini, u ovakvoj političkoj konstelaciji, do te istine?
Šimić: Ja zapravo mislim da mi uopće ne želimo tu istinu. Prvo, ja mislim da je društvena svijest u Bosni i Hercegovini takva da građani Bosne i Hercegovine uopće ne žele tu istinu. Mi svi zajedno želimo fragmente istine koji će potkrjepljivati našu teoriju i naše viđenje onoga što se dogodili u ratu. Drugo, događaji u Bosni i Hercegovini su bili toliko kompleksni da istina o Sarajevu ili istina o Srebrenici uopće nije istina o Srednjoj Bosni ili Bihaćkom džepu ili Livnu, tako da, u suštini, bilo bi suviše pretenciozno da uopće znamo išta o tome šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Mi znamo samo male fragmente istine, uglavnom one koje su se utvrdile sudskim presudama. S druge strane, ta istina nam je potrebna da bismo gradili, ali s treće strane, imamo političare, političke elite, ljude koji upravljaju ovom zemljom, koji upravo žele takve krnje narative kako bi se određene etničke grupacije u Bosni i Hercegovini homogenizirale oko vlastitog poimanja istine. Vi u Bosni i Hercegovini praktično da nemate političku snagu koja pretendira na sve građane Bosne i Hercegovine. Imate hrvatske političke stranke, srpske političke stranke, bošnjačke političke stranke i one su uglavnom podijeljene na tom osnovu, a svaka od njih se bori za vlastiti narativ. Univerzitet u Sarajevu ima Institut za izučavanje međunarodnog prava i zločina protiv čovječnosti. Ta institucija izdala je pedeset knjiga. Nijedna od njih se ne bavi zločinima ni nad kim drugim nego nad Bošnjacima. Prema tome, vi imate narative koji se formiraju kako bi poslužili određenim ciljevima, a ti ciljevi nisu istina.
RSE: Konkretno za Srebrenicu izrečeno je oko 30 pravosnažnih presuda. Koliko se Srebrenicom, ali i ostalim zločinima u Bosni i Hercegovini, kada već govorimo o politici i političarima, politizira?
Šimić: Mislim da se politizira u enormnom smislu, ne samo politika i političari, nego mediji i društvo općenito. Vi ćete u najtiražnijim dnevnim novinama u Bosni i Hercegovini vrlo često vidjeti ispred imena osobe koja nije nikad osuđena za ratni zločin prefiks 'zločinac', 'monstrum' ili takve stvari, a osobe koje su pravosnažno presuđene da su ratni zločinci, nikad neće biti tako tretirane, ili će određeni događaji dobiti prefiks 'genocid' ili nije bio genocid, itd. To je prisutno u medijskom prostoru, prisutno u političkom narativu, i društvenom narativu u Bosni i Hercegovini, gdje ljudi naprosto nemaju snage, volje ni želje da prihvate bjelodane činjenice. A bjelodane činjenice lako možete prihvatiti – uzmete presude koje su donesene u Bosni i Hercegovini i Haškom tribunalu, njih oko 400 do sad, i stavite ih na kartu – vidjećete da su zločini činjeni na svim stranama. To ne znači izjednačavanje, to ne znači da je možda obrazac tih zločina bio jednak, ali nekom Srbinu koji je bio zarobljen, maltretiran i ubijen u Livnu, narativ Sarajeva ili narativ Srebrenice možda ništa mnogo ne znači, jer njegov narativ, koji je on doživio u Livnu ili neki Hrvat u Srednjoj Bosni kojem je odrubljena glava i bacana od krila do krila između mudžahedina, ima svoju drugačiju viziju priče. Svi ti dijelovi su dio slagalice koja čini istinu u Bosni i Hercegovini, a mi, apsolutno, niti želimo niti smo spremni da tu slagalicu složimo.
RSE: Za kraj, pitanje: možemo li ipak, nakon svega, nakon različitih i oprečnih mišljenja o predloženoj Rezoluciji o Srebrenici, očekivati da ona makar malim dijelom dovede do onoga o čemu ste govorili – istine, odnosno težnje ka istini u Bosni i Hercegovini?
Šimić: Volio bih vjerovati da može, ali ja ipak mislim da ne može. Ona zapravo samo potencira stvari koje su općepoznate u Bosni i Hercegovini i na ovom području. Ona nam govori šta bismo trebali uraditi da to prevladamo, ali mi to naprosto ne želimo. Ne znam ni da li bismo silom uopće prevladali ono što želimo. Mi živimo u atmosferi društva koje ne želi utvrditi istinu, mi živimo u atmosferi društva u kojem ne želimo stvoriti obrazovni sistem koji će djeci govoriti istinu, učiti ih toleranciji prema različitom i da budu dobri ljudi, mi ne želimo stvoriti društvo koje će se klanjati svakoj žrtvi, mi ne želimo stvoriti toleranciju koju ćemo, u skladu sa duhovnim učenjima i religijama koje vladaju na ovom prostoru, u koje se svi tako puno kunu, krenuti od sebe a ne od drugih, i suočiti se sa vlastitim zločinima, a ne tuđim. Mi naprosto to ne želimo i bez obzira koja rezolucija, bez obzira ko je donio itd, neće doprinijeti tome. S druge strane, ja se apsolutno slažem i prihvaćam činjenicu da je ono što se dogodilo, genocid u Srebrenici, uistinu zaista najveći zločin koji se dogodio u Bosni i Hercegovini, ali mi trebamo potencirati i druge zločine.
Genocid u Srebrenici nije jedini zločin u Bosni i Hercegovini niti je jedini strašan zločin koji se dogodio u Bosni i Hercegovini. Svi zločini su jednako strašni, svugdje su ljudi patili, svugdje su stradali. Ako nećemo ići za cjelokupnom istinom nego samo za pojedinačnim zločinima koji će nam pomagati da upiremo prstom u one druge, mislim da to nije pravi put.