Mlada hrvatska spisateljica Ivana Simić Bodrožić imala je tek 11 godina kada je s majkom i bratom morala napustiti Vukovar. Otac joj je 1991. godine ostao na Ovčari i nikada ga više nisu vidjeli, niti pronašli. Upravo Vukovar, godine prognaništva, predsrasude, mržnja i oprost odredile su je kao književnicu. Za RSE govori o svom spisateljskom radu i Vukovaru.
Simić Bodrožić: Naravno da se ti mijenjaš i odrastaš i da se odnos u svemu tome mijenja, međutim – sve si to ti. Ti si ono dijete, i ona djevojka ili djevojčica. To ostaje negdje, duboko zakopano u tebi. Vjerovatno – kada si pisac, onda to po potrebi izvlačiš van da bi ispričao nešto do čega ti je stalo. Mislim da tko god doživi bilo kakvu sudbinu, uvijek crpi inspiraciju iz sebe, iz svog djetinjstva, iz svih onih impulsa koje je u životu pokupio.
Simić Bodrožić: Zato što sam ja otamo otišla na jedan neprirodan način koji je mnogo ljudi na prostoru ove regije osjetilo. Pogotovo zato što ja tamo ne živim već dvadeset godina i onda, naravno da postoji taj Vukovar koji je neko mjesto u meni, u mojoj glavi, nešto što je dio mene. Čini mi se – najčešće kad idem tamo - da tražim nešto, to svoje, što možda i nema više toliko veze s tim gradom, ali ima, naravno, sa mnom. Emocije su tako uvijek pomiješane.
Simić Bodrožić: Jako je puno formalnosti u toj priči, pogotovo od ljudi koji su na nekoj poziciji da bi mogli uticati na stvarne promjene u društvu, na pronalazak nestalih, na neke bitne stvari. To su njima naprosto postale valute. Postoje dvije razine – politička, kojoj su to samo floskule, i ta stvarna razina gdje se nalaze ti stvarni ljudi. Povezanost između te dvije razine ne postoji. To ljudima ništa ne znači, niti se konkretno išta u njihovim životima mijenja. Od tih formalnih isprika mislim da nitko nema ništa, nego se ljudi mogu osjećati samo još više iziritirano, još više na nekakvim suprotstavljenim stranama. Kada bi postojala neka prava politička volja za promjenom, mislim da bi se stvari onda radile drugačije, bez tih namještenih predstava koje nam svako toliko režiraju da bi izgledalo kao da nešto rade.
Simić Bodrožić: Tu treba biti jako spretan i pametan, pa uspjet djeci posredovati neku njihovu prošlost, odnosno prošlost njihove obitelji, a ipak ih sačuvati od nekog animoziteta i nelagode prema ljudima koji dolaze, uvjetno rečeno, s te druge strane. Ja se trudim razgovarati s njima o tome, ali se trudim i naglašavati to da ne mogu nikada posmatrati sve ljude pod jednim nazivnikom, da upravo iz te generalizacije proizlazi to da nekog možeš učiniti nečovjekom i svrstati ga samo pod Hrvata, Srbina, muslimana ili bilo koju drugu naciju ili vjeroispovjest. Eto, pokušavam to i nadam se da ću u tome uspjeti.
Simić Bodrožić: Zaista nisam u početku vjerovala da će do toga doći, međutim, kada je došlo, shvatila sam da je to zapravo jedini logičan korak dalje. Jedno je pisati o nečem što smo mi prošli ovdje, a drugo je otići na drugu stranu i pričati i pisati o tome, proživjeti to i s te druge strane. A onda biti spreman i čuti sve ono što se događalo svih ovih godina i Srbima u Hrvatskoj, što se događalo, a mi nismo znali ili nismo htjeli znati, da bi se stvorila neka kompletnija slika oko cijelog tvog života i oko svih tih sudbina koje su pogođene. Tako je meni bilo jako važno otići u Beograd i napraviti promociju knjige tamo. Jako mi je drago da sam to napravila, mada je bilo nekih ljudi s jedne i s druge strane koji su u tome vidjeli nešto problematično. Meni se čini da je to bio logičan korak – i kada govorimo o traumi i kada govorimo o pomirenju – naprosto treba prelaziti sve te granice da bismo konačno došli do neke normalizacije u društvu.
RSE: Ivana, iako mladi danas ste ipak istaknuta hrvatska književnica. Posebno je značajna vaša prošlost koja vas je i odredila. Vukovarka ste. Vaša sudbina – djevojčica od jedanest godina koja oca ostavlja na Ovčari i više ga nikada ne pronađe. Jeste li uopće odrasli?
Simić Bodrožić: Naravno da se ti mijenjaš i odrastaš i da se odnos u svemu tome mijenja, međutim – sve si to ti. Ti si ono dijete, i ona djevojka ili djevojčica. To ostaje negdje, duboko zakopano u tebi. Vjerovatno – kada si pisac, onda to po potrebi izvlačiš van da bi ispričao nešto do čega ti je stalo. Mislim da tko god doživi bilo kakvu sudbinu, uvijek crpi inspiraciju iz sebe, iz svog djetinjstva, iz svih onih impulsa koje je u životu pokupio.
RSE: Iako vas Vukovar vodi u vašem pisanju i životu, ipak ne volite tamo otići. Zašto osjećate toliki pritisak?
Simić Bodrožić: Zato što sam ja otamo otišla na jedan neprirodan način koji je mnogo ljudi na prostoru ove regije osjetilo. Pogotovo zato što ja tamo ne živim već dvadeset godina i onda, naravno da postoji taj Vukovar koji je neko mjesto u meni, u mojoj glavi, nešto što je dio mene. Čini mi se – najčešće kad idem tamo - da tražim nešto, to svoje, što možda i nema više toliko veze s tim gradom, ali ima, naravno, sa mnom. Emocije su tako uvijek pomiješane.
RSE: Ivana ovdje u Tuzli 'Žene Srebrenice' svakog jedanestog u mjesecu prosvjeduju da se tamošnji genocid više nikada nikome ne ponovi. I tako već sedamnaest godina. Majke iz Vukovara više od dvadeset godina od hrvatskih političara traže da se počne raditi na pronalasku nestalih na Ovčari. S druge strane, političari, umjesto toga, govore samo o pomirenju. Kako vi to kao žrtva Vukovara doživljavate?
Simić Bodrožić: Jako je puno formalnosti u toj priči, pogotovo od ljudi koji su na nekoj poziciji da bi mogli uticati na stvarne promjene u društvu, na pronalazak nestalih, na neke bitne stvari. To su njima naprosto postale valute. Postoje dvije razine – politička, kojoj su to samo floskule, i ta stvarna razina gdje se nalaze ti stvarni ljudi. Povezanost između te dvije razine ne postoji. To ljudima ništa ne znači, niti se konkretno išta u njihovim životima mijenja. Od tih formalnih isprika mislim da nitko nema ništa, nego se ljudi mogu osjećati samo još više iziritirano, još više na nekakvim suprotstavljenim stranama. Kada bi postojala neka prava politička volja za promjenom, mislim da bi se stvari onda radile drugačije, bez tih namještenih predstava koje nam svako toliko režiraju da bi izgledalo kao da nešto rade.
RSE: Negdje sam pročitala da ste izjavili da će se Vukovar možda promijeniti tek nekim novim generacijama koje dolaze. Evo konkretno, što Vi svojoj djeci, a imate ih dvoje, govorite o Vukovaru? Samo ono što ste vi tamo doživjeli s 11 godina ili kao gradu vašeg djetinstva?
Simić Bodrožić: Tu treba biti jako spretan i pametan, pa uspjet djeci posredovati neku njihovu prošlost, odnosno prošlost njihove obitelji, a ipak ih sačuvati od nekog animoziteta i nelagode prema ljudima koji dolaze, uvjetno rečeno, s te druge strane. Ja se trudim razgovarati s njima o tome, ali se trudim i naglašavati to da ne mogu nikada posmatrati sve ljude pod jednim nazivnikom, da upravo iz te generalizacije proizlazi to da nekog možeš učiniti nečovjekom i svrstati ga samo pod Hrvata, Srbina, muslimana ili bilo koju drugu naciju ili vjeroispovjest. Eto, pokušavam to i nadam se da ću u tome uspjeti.
RSE: Kada je vaš roman Hotel Zagorje, u kojem opisujete sebe kao djevojčicu koja je doživjela ratne strahote, tek objavljen, niste ni sanjali da bi on mogao biti pomoviran u Beogradu. Ipak, nedugo poslije, shvatili ste da je to logičan slijed i otišli ste u Beograd.
Simić Bodrožić: Zaista nisam u početku vjerovala da će do toga doći, međutim, kada je došlo, shvatila sam da je to zapravo jedini logičan korak dalje. Jedno je pisati o nečem što smo mi prošli ovdje, a drugo je otići na drugu stranu i pričati i pisati o tome, proživjeti to i s te druge strane. A onda biti spreman i čuti sve ono što se događalo svih ovih godina i Srbima u Hrvatskoj, što se događalo, a mi nismo znali ili nismo htjeli znati, da bi se stvorila neka kompletnija slika oko cijelog tvog života i oko svih tih sudbina koje su pogođene. Tako je meni bilo jako važno otići u Beograd i napraviti promociju knjige tamo. Jako mi je drago da sam to napravila, mada je bilo nekih ljudi s jedne i s druge strane koji su u tome vidjeli nešto problematično. Meni se čini da je to bio logičan korak – i kada govorimo o traumi i kada govorimo o pomirenju – naprosto treba prelaziti sve te granice da bismo konačno došli do neke normalizacije u društvu.
