Masovno silovanje žena je dio ratne strategije, pokazala su dosadašnja suđenja odgovornima i na domaćim i na međunarodnim sudovima. Najočitiji dokazi dolaze iz ratova vođenih 90-tih godina 20. stoljeća na prostoru Balkana, ali i Afrike.
Upravo na primjerima ratova sa ovih područja uočene su mnoge manjkavosti međunarodnih pravila, koja se prije svega odnose na nepoštivanje međunarodnih konvencija i rezolucija, a koje garantuju zaštitu žena od silovanja i seksualnog zlostavljanja tokom i nakon rata.
Silovanje i seksualno zlostavljanje žena u BiH vršeno je kao dio ratne strategije. Bilo je organizovano, sistemski provođeno i činilo je dio tadašnje politike. Utvrđeno je to kroz dosadašnji rad domaćih sudova, ali i kroz rad Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde.
Danas, 20 godina nakon rata, status silovanih i seksualno zlostavljanih žena regulisan je Zakonom o civilnim žrtvama rata, i to samo na području FBiH.
Predsjednica udruženja „Žene žrtve rata“ Bakira Hasečić ističe kako su za svoj oporavak najviše uradile same žrtve:
„To su duboke traume. Medicina nije proizvela gumicu koja bi mogla tu mrlju u mozgu i taj okidač da izbriše da bi se to moglo zaboraviti. Znači, to je naša stvarnost sa kojom živimo, spavamo i budimo se.“
Jedan od problema sa kojima se susreću žrtve ratnog silovanja svakako je neusklađenost zakona. Naime, u BiH se primjenjuje pet krivičnih zakona. U svakom od njih ratno silovanje je definisano na drugačiji način. Naprimjer, u Krivičnom zakonu BiH ratno seksualno nasilje je kategorizovano kao zločin protiv čovječnosti ili zločin nad civilnim stanovništvom.
S druge strane, Zakon o civilnim žrtvama rata svrstava silovane žene u socijalnu kategoriju društva, što je, prema mišljenju Jasne Zečević iz Centra „Viva žene“, stigma za žrtve:
„Ako vi njih marginalizirate i stavite ih u jednu kategoriju i date im neke beneficije koje nisu dovoljne za život, naravno da im onda spriječavate da se dalje aktivno uključe u društvo. To je jedan totalno pogrešan proces.“
Tačnih podataka o broju silovanih žena tokom rata u BiH nema. Procjene o broju žrtava, nevladinih organizacija, govore da je silovano između 20 i 50 hiljada žena u proteklom ratu. Uprkos tome, samo 33 osobe su osuđene za zločine ratnog silovanja, što pred Sudom BiH, što pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Magistrica međunarodnog prava pri Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Sabina Subašić ističe kako se pri procesuiranju malo pažnje posvećuje zločinima ratnog silovanja:
„Suđenja po individualnoj odgovornosti zaista su ograničena. I budući da su seksualni zločini počinjeni u širokom dijapozonu ostalih zločina, vrlo malo pažnje im se daje.“
Ni statut Haškog tribunala, niti pravila Međunarodnog suda pravde ne predviđaju ni reparacije, niti odštetu žrtvama. Time se, prema riječima Sabine Subašić, čini velika nepravda žrtvama jer se nakon suđenja upućuju na domaće sudove u klasične građanske parnice:
„Opet se žrtva mora izlagati ponovom psihičkom opterećenju, opet dokazivati da je ta konkretno osoba odgovorna za to djelo - i iako dobije presudu u vezi s tim pitanjem, opet je problem izvršenja tih presuda, govorim u materijalnom i moralnom smislu.“
Marie Mossi
Nasuprot bh. vlastima, vlada Demokratske Republike Kongo uradila je mnogo na reintegraciji žrtava rata. Rat koji je u Kongu trajao od 1998. do 2003. godine odnio je tri milijuna života, a na stotine žena je silovano i seksualno zlostavljano. Članica Afričkog udruženja za ljudska prava iz DR Kongo Marie Mossi kaže kako su se u oporavak silovanih žena uključile vlast i čitava društvena zajednica:
“Poslije rata žene su odmah imala snage da progovore o zločinima silovanja. Na državnom nivou postoji nacionalni program za pomoć žrtvama u svim sferama života, od ekonomske do psihosocijalne pomoći. U Kongu smo prvo napravili zakone, koje su vlasti usvojile, a uz pomoć kojih smo većinu počinitelja zločina izveli pred lice pravde.”
Advokat Mayombo Kassongo zastupa 137 žrtava, silovanih žena iz Konga pred Međunarodnim sudom pravde. Ovo je kolektivna tužba i suđenje još uvijek traje. Pored ove, žene žrtve silovanja pokrenule su još dvije tužbe na sudu u Njemačkoj. Kassongo ističe kako suđenja za zločine u Kongu idu sporo:
„Glavni problem je što ne postoji međunarodni sud koji bi procesuirao zločine počinjene u ratu u Kongu. Međunarodni sud pravde otvorio je jedan proces. Neki su zločini tretirani na vojnim sudovima, međutim to nije dovoljno. Mnogo počinitelja još uvijek nije procesuirano u Kongu. Trebao bi sud koji bi se isključivo bavio zločinima silovanja žena u Kongu.“
Predsjednica Federacije "Majke za mir" Nanou Rousseau ističe kako je bila šokirana svjedočenjima žrtava rata na području bivše Jugoslavije, što ju je i potaklo na osnivanje udruženja čiji je osnovni cilj pružanje materijalne i moralne pomoći ženama i djeci pogođenim oružanim sukobima, kao i borba za njihova prava. Kaže kako je najveći problem sporost međunarodne pravde:
„Postoje rezolucije međunarodne zajednice. Među najvažnijima je Rezolucija 1325, ali koja se gotovo u svim društvima zanemaruje. Većina država nije ispunila ciljeve iz te rezolucije ni deset godina nakon što ju je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo.”
Vijeće sigurnosti je 2009. godine usvojilo još dva dokumenta, i to Rezoluciju 1888 „Zaštita žena i djevojčica od seksualnog nasilja u oružanim sukobima“, te Rezoluciju 1889 „Zaštita žena i djevojčica u postkonfliktnim situacijama“. Sve ove rezolucije predstavljaju odličan kamen temeljac za zaštitu žena u društvu.
VIDEO: Trejler za dokumentarni film "Oružje rata" o silovanju žena u Kongu
*********** Svi prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
********* Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
