Piše: Svetlana Kustik, Sibirske.Realnosti RSE
Od Krasnojarska do sela Kolbinski otprilike ima 167 kilometara, od kojih je oko 100 asfaltirano a ostalo je posuto šljunkom. Na asfaltiranoj cesti ima dosta saobraćaja, ali kada se skrene sa makadama ulazi se u borovu šumu i brzo stiže do rijeke Sejba.
Rijeka je široka, ponekad uzburkana, a povremeno mirna. Na zavojima se jedva primjećuje struja. Jedina stvar koja se ističe je mutna riječna voda.
U Kolbinskom je most preko rijeke Kuvaj. Voda iz Kuvaje je bistra. Voda iz Sejbe izgleda kao razrijeđeno mlijeko sa debelim slojem taloga na dnu tegle. Iako uzvodno službeno nema rudarenja zlata, to je jedan od pokazatelja da ih zapravo ima. Situacija je prije nekoliko mjeseci bila upravo suprotna: Sebija je bila bistra, dok je voda Kuvaje bila mutna.
Petina ruskih rezervi zlata kopa se u regiji Krasnojarsk, oko 70 tona godišnje. Iskopavanjem zlata obično se bave velike kompanije, iako postoje i mali timovi kopača. Velike kompanije za iskopavanje zlata često koriste moćnu opremu za podizanje mulja s dna rijeka. Kopaju i kilometre šume uz riječne obale. Ova nebriga za prirodu ne uzrokuje samo štetu po okoliš, već i tragedije, prenosi redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Mještani sela Partizanskoje, u okrugu Motjginski, 2014. su formirali zid od ljudi kako bi blokirali cestu kojom se prilazi selu. Mještane su do očaja dovodile rudarske kompanije koje kopale praktično u njihovim dvorištima. Voda im je zatrovana, bašte, od kojih su preživljavali, iskoane, a stalno rudarenje izazvalo je pukotine na kućama u kojima stanuju.
Iako je selo okruženo zlatom, njegovi stanovnici žive u siromaštvu.
Kompanija za rudarenje zlata Vasiljevski rudnik minirala je kamenolom udaljen oko 500 metara od sela. Kamenolom je bio u blizini seoskog groblja. Privrednici i opštinske vlasti su bili prisiljeni da postignu kompromis i donesena je odluka: svi seljaci će biti preseljeni.
Seljaci iz Tajatja u okrugu Karatuz, 2019. godine su podnijeli žalbu regionalnoj vladi zbog rudnika zlata iz kompanije Jenisej Gold. Njihova nekada netaknuta rijeka bila je zagađena. Mještani su se okupili na obalama rijeke Kazjir s ogromnim transparentom iznad glava na kojem je pisalo: "Mi smo zlato regije Tajatj". Fotografija je poslana regionalnoj vladi prije nego što je njihova nevolja na internetu postala viralna.
Regionalno ministarstvo za okoliš provelo je inspekciju. Rezultati su pokazali da su dopuštene koncentracije bakra i zlata prekoračene 18 puta na rijeci Nižnije Tajatj, gotovo četiri puta na rijeci Kazjir i 21 put na rijeci Verhnije Tajatj.
Budući da su rijeke Dremučka i Možarka takođe pokazale visoke koncentracije koje su premašile dopuštene razine, rudarska kompanije je kažnjena.
U oktobru 2019. dogodila se najveća katastrofa u rudarenju zlata u regiji Kuraginski kada je voda iz puknute brane omogućila izlijevanje rijeke Sejba, uzrokujući poplavu koja je odnijela živote 17 i povrijedila 27 ljudi.
S najboljim namjerama
Predloženi zakon koji privatnim preduzetnicima dopušta vađenje zlata pročitan je u Državnoj dumi u julu. Trenutno je rudarenje dopušteno samo pravnim osobama. Vlada je podržala prijedlog, navodeći kao razlog želju za stvaranjem novih mogućnosti zapošljavanja za svoje građane.
Dok Rusija to olakšava, zakoni koji regulišu iskopavanje zlata u susjednim zemljama samo se pooštravaju. Mongolija je ograničila aluvijalno iskopavanje zlata na samo 30 posto kopnene površine zemlje, navodeći kao razlog želju da zaštiti vitalna prirodna područja.
U Kini su potpuno zabranili aluvijalno iskopavanje zlata, priznajući da je nemoguće kontrolisati rudare koji za sobom često ostavljaju ozbiljnu štetu po okoliš.
Poplava
U selu Kolbinski nema mobilne telefonije, koja ostaje samo san za njegove stanovnike. Selo ima bogatu istoriju. Nastalo je 1909. godine iz lovačke brvnare. Zatim, nakon Stolipinovih reformi (koje su seljacima omogućile povećanje zemlje u posjedu, ukinule seoske zadruge i ljudima ponudile pristupačne kredite za privatno vlasništvo nad zemljom), ljudi su počeli da dolaze ovamo.
Tih godina selo se zvalo Skotoprogoni. Prema legendi, postojao je put kojim su stoku vozili iz Mongolije u Rusiju. Selo je 1976. preimenovano u Kolbinskoje, prema imenu rijeke koja teče u blizini. Divlji bijeli luk koji ovde raste u proljeće smatra se sibirskim delikatesom.
Rijeka Kuvaja je 7. juna 2020. počela se izlijevati iz korita. Od 500 stanovnika sela, više od 120 bilo je prisiljeno da se evakuiše. Poplavljenje su seoske kuće, uništene bašte i ekonomske zgrade. S 30 domova pod vodom, vlasti su bile prisiljene da seljake smjeste u zgradu opštine. Svi koji su mogli, otišli su kod rodbine.
Olga Jeremenko, prodavačica u lokalnoj trgovini, se prisjeća: "Sve je plutalo. Bašte s povrćem su uništene. Niski objekti su bili poplavljeni, a mi smo jedva uspjeli da spasimo stoku. Imali smo i prije kiše i poplave, ali ovo je nešto što nikada nismo doživjeli."
Drugi dan, kad je voda počela da se povlači, ugroženim je isplaćeno po 10.000 rubalja (oko 100 eura), ali to im nije nadoknadilo gubitke od poplave.
Prema službenom izvještaju, za ono što se dogodilo selu krive su poplave. Stanovnici imaju drugačije mišljenje, krivicu svaljuju na rudnike zlata, za koje mještani kažu da su uzvodno otvorili brane kako bi se izlio višak vode iz taložnika.
Gotovo da nema ribe
U septembru 2021. kontaminirana voda stigla je u sela Kolbinski i Bolšoj Ungut. Rijeka je sada bila potok neobične žute boje, koji je nosio mnogo gline. Svaka pumpa kojom su ljudi skupljali vodu za stoku i za sebe bila je začepljenja.
Uz zabrinuto stanovništvo, lokalne vlasti su počele da pišu pisma okrugu, regiji i tužilaštvu. Uključio se Aleksandr Litvinov, direktor malog turističkog centra Kabarožka, koji se nalazi 10 kilometara od Kolbinskog, u selu Novovasiljevka.
"Kada su rudari zlata počeli da bacaju otpad u rijeku... ribe gotovo da nije bilo. Moglo bi se reći da je moj posao propao. Prije smo lovili lipljena i tajmena. Danas su rijetki, jer riječnoj ribi treba čista voda. Kada je zagađenje, nastaje mulj, plutajuće tvari i glina talože se na dnu, a ribe odlaze. Čak i ako rijeku poribite, biće malo koristi. Nema hrane", kaže Litvinov.
Kada je zagađene vode počelo vidno da se širi, Litvinov je kontaktirao tužilaštvo za okoliš, ali ništa se nije promijenilo. Službenici nisu mogli ili nisu bili zainteresovani da otkriju ko je kriv.
Artem Černjh, okružni načelnik za područje Manski, bio je jedini zvaničnik koji se potrudio da pomogne. Bio je odgovoran za nekoliko kopača zlata koji su dobili kazne, a drugi su izgubili svoje dozvole. Rijeka je neko vrijeme postala čišća, ali otkako je dopušten nastavak iskopavanja zlata na Kuvaji, ponovo se pojavio problem lošeg kvaliteta vode.
Rijeka Kuvaja je još uvijek zagađena. Uređaji za obradu vode koje koriste rudari povremeno se pokvare, dopuštajući otrovanoj vodi i otpadnim vodama da putuju do seljana. Imenuje se novi regionalni guverner, ali još uvijek nije jasno šta se može očekivati od nove uprave.
"Mislim da postoji sukob između preduzeća i ljudi koji žive na ovim mjestima. Ne treba nam ovo zlato. Samo želimo da živimo ovdje", rekao je Litvinov.
Nije samo on zabrinut za stanje rijeke. Ima i drugih koji prate kvalitet vode i često tužilaštvu šalju slike na kojima se vidi zagađenje. Međutim, većina stanovnika ostaje neaktivna i čini se da ih ne brine gubitak rijeke.
Tužioci su obećali da će pokrenuti istrage ako prime žalbe. Međutim, mještani nisu sigurni da li je u posljednjih nekoliko godina stvarno bilo ikakvih pritužbi.
Problem je što ne mogu da uhvate prijestupnike na djelu. Obično je da zagađenje bude već isprano do dolaska inspektora. Prema Litvinovu, ti problemi bi se smanjili kada bi federalni zvaničnici primijenili pravu mehanizaciju za praćenje situacije. Međutim, ti uređaji su skupi, a mještani ne mogu da očekuju nikakvu finansijsku pomoć na lokalnom nivou.
Ne samo zlato
Marija Timofejevna Timošenko ima više od 70 godina. Svoj profesionalni život provela je u školi u Kolbinskom, napredujući od profesorice ruskog jezika i književnosti do pozicije direktorke škole. Borila se za čiste rijeke i dugo godina je poznata društvena aktivistkinja.
Timošenko kaže da seljaci nikada nisu tražili posao u rudnicima zlata, ni sada, ni za vrijeme Sovjetskog Saveza. Bolje poslove osiguravale su pilane, a rudnici bi dovodili strance da rade.
"Većina naših muškaraca radila je kao drvosječe i dobro zarađivala. Šuma se nikada nije sjekla uz obale. Uvijek je bilo barem 100 metara dalje, nikako bliže, jer bi to dovelo do urušavanja zemlje i zamuljivanja dna, uzrokujući da rijeka postane plića", kaže ona.
"To su znali svi mještani pa smo rijeku zaštitili od privatne sječe. Danas se niko ne bori jer ne poznaju one koji su dobili dozvolu i rade posao. Ne zna ni načelnik sela. Isto je i s rudarima zlata. Oni samo uđu na zemljište i počnu da rade", kaže Timošenko.
Nakon zatvaranja preduzeća za preradu drveta 1990-ih, mala privatna preduzeća su počela sa sječom drva, a potom i kineske kompanije. Mještani nemaju pojma kako su drvosječe dobile dozvole. Učinjenu štetu vide tek nakon što odu.
U blizini Kolbinskog sve je posječeno. Zbog nedostatka šume više nema životinja za lov. Rijeka je takođe lišena života. Ranije se lipljen, vrsta slatkovodnog lososa, lako lovio kao glavni izvor hrane. Sada lipljana više nema.
Ljudi su otrgnuto iz svojih domova
Načelnica sela Natalija Lakomova kaže da je veliki problem što ona, kao predstavnica vlasti, nema praktično nikakva ovlašćenja. Ona ne može da provodi propise za kompanije koej kopaju zlato, uprkos činjenici da se one nalaze na teritoriji koji je u njenoj nadležnosti.
"Baš nedavno su došli u seoski odbor. Nisu se predstavili i nisu pokazali nikakve dokumente. Samo su rekli da dolaze na geološka istraživanja, traže pomoć oko smještaja i kuhara za njih. Odbila sam. Zašto da im pomažemo? Odmah sam obavijestila okrug, oni su odgovorili da takođe niko ništa ne zna", kaže Lakomova.
"Ljudi su takođe zabrinuti da će dobiti isti tretman kao seljaci u Žajmi. Kada su rudari otkrili zlato, svi stanovnici su dobrovoljno i prisilno preseljeni u selo gdje su dobili dvosobne stanove. U Žajmi su svi imali svoju parcelu zemlje za poljoprivredu i uzgoj povrća. To je bio glavni izvor hrane za mještane", kaže ona. "Ljudi su jednostavno istrgnuti iz svojih domova i odvedeni."
Rusija gubi sve više rijeka
Bivši šef okruga Manski, Artem Černjk, nastavlja da prati situaciju i održava kontakt s lokalnim stanovništvom.
"Aktivnosti kompanija za iskopavanje zlata podložne su saveznom nadzoru", rekao je Černjk. "Ali federalci nemaju dovoljno stručnjaka, pa smo blisko sarađivali sa svima. Obavještavali smo jedni druge, koordinisali akcije i zajedno odlazili na lokacije rudarenja kako kompanija ne bi bila podvrgnuta noćnoj mori brojnih inspekcija.
"Takođe smo osigurali da nisu bez nadzora i to je imalo željeni učinak. Ljudi i okoliš ne trpe", dodaje.
Aleksandr Kolotov, ekolog, tvrdi da iskopavanje zlata pretvara rijeke u kanalizacione odvode. On vjeruje da bi moratorijum na vađenje plemenitih metala u područjima gdje se još ne iskopavaju i gdje su rijeke nezagađene mogao pomoći u rješavanju problema sibirskih rijeka.
Organizacije za zaštitu okoliša podnijele su takve prijedloge ruskoj vladi. Ali, rečeno im je da su prihodi od eksploatacije zlata previše važni za državni budžet i da neće biti obustave izdavanja dozvola.
U razdoblju od tri dana, od 5. do 7. juna, stručnjaci u regiji Krasnojarsk su identifikovali 15 slučajeva zagađenja vode. Ekolozi su poslali žalbe rukovodiocu jenisejskog međuregionalnog odjela Rosprirodnadzora, vladine agencije za zaštitu okoliša, sa zahtjevom da provede inspekciju: "Vjerujemo da je onečišćenje direktna posljedica kopanja zlata. Naša otkrića pokazuju da se dogodila značajna šteta okolišu krasnojarske teritorije."
Mjesecima kasnije, još uvijek nema odgovora.
Monitoringom je obuhvaćen samo jedan mali dio stanja, budući da ne pokriva područja intenzivne eksploatacije zlata u sjevernim regijama.
"Jednostavno nemamo resursa za ovo", požalio se Kolotov. "Postoje slike sa satelita, iako one ne prikazuju prelivanje koje se otvara noću."
Međutim, čak i iz fotografija koje su dostupne, šokantna slika razaranja dolazi u fokus jer sve više sibirskih rijeka nestaje zbog rudarske industrije.
Ruski sudovi takođe ne priznaju satelitske fotografije kao dokaz. Da bi se uspješno uhvatili u koštac s rudarskom industrijom, stručnjaci moraju otputovati na radilišta, uzeti uzorke vode, napraviti analizu i tek nakon što rezultati pokažu kontaminaciju koja prelazi normalne parametre, može se izdati novčana kazna. Mnoge rijeke nalaze se na teško dostupnim područjima, što iskorištavaju nesavjesni rudari.
Osim toga, rudarske kompanije moraju biti obaviještene o dolasku inspektora, odnosno, što znači da vuk mora biti upozoren da dolazi lovac.
Epilog
Kolotov je 2. avgusta poslao slike zagađene Mane, rijeke u koju se ulijevaju Kolba, Sejba i Kuvaja. Istovremeno su slike poslane Jenisejskom međuregionalnom odjelu Rosprirodnadzora.
Odgovora od regulatornih tijela još uvijek nema.
Facebook Forum