Piše Daniel Serwer, prevela Biljana Jovićević
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u četvrtak (31. marta), oslobodio je srpskog političara Vojislava Šešelja svih optužbi koje su mu se stavljale na teret, većinskom odlukom sudskog Vijeća. Umjesto toga sudija Jean Calude Antonetti osudio je ICTY za konfuzno i nekompetentno procesuiranje.
Oni koji su razočarani, treba da pročitaju u bar sažetak sudske presude, u kojoj se kaže da tužiteljstvo nije uspjelo da dokaže da je politički cilj formiranja "Velike Srbije” uspostavljen kao "ujedinjeni zločinački poduhvat”, niti da je Šešelj bio direktni pretpostavljeni onima koji su počinili zločine pokušavajući ostvariti taj cilj. Čak su borci koji su se zvali "šešeljevci”, saopštio je Tribunal, bili vjerovatno pod kontrolom Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih armija u Hrvatskoj i Bosni.
Ovo bi trebalo da donese malo olakšanja vladi u Beogradu, koja se nervozno trudila da izbjegne bilo kakvu odgovornost za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni. Oslobađanje Šešelja može se čitati kao snažna optužba tri srpske vojske i vlade, uključujući i one na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, i ponovo može otvoriti pitanje naknade ili odštete.
Suštinski, ICTY kaže da čovjek koji je inspirisao regrutovao i rasporedio dobrovoljce da se bore u ratu nije odgovoran za bilo koji zločin koji su ti dobrovoljci počinili, jer nije bio u lancu komande. To sasvim sigurno implicira da je odgovorna JNA, koja je u to vrijeme kontrolisala srpske snage i u Hrvatskoj i u Bosni.
Ali ova oslobađajuća presuda će kod srpskih nacionalista biti protumačena kao opravadanje, jer se ovim skida odgovornost sa njihovog političkog cilja Velike Srbije. Umjesto da je inherentno diskriminatorska, presuđeno je da je riječ o samo još jednom političkom prijedlogu, moralno ništa lošijem od hrvatske i bosanske secesije iz Jugoslavije, čije ispunjavanje ne mora samo po sebi kršiti ničija prava. Kao što ni mnoga sredstva korištena za ostvarenje tog programa nijesu okvalikfikovana kao kriminalno djelo, Tribunal je utvrdio da su neki zločini počinjeni, za šta, pak, ne drže odgovornim Šešelja jer to nije dokazano van razumne sumnje.
Ovoga puta Tribunal je optužio sebe praveći slučaj protiv tužitelja.
Ovoga puta Tribunal je optužio sebe praveći slučaj protiv tužitelja. Sugerišu da nema rasprostranjenog srpskog napada na civile u Bosni i Hrvatskoj pa kaže:
"….većina u vijeću nije mogla odbaciti argument odbrane, koji je u dovoljnoj mjeri podržan nekim svjedočnjima – prema kojim su neki od civila bježali iz borbenih zona da bi našli utočište u selima u kojima su živjeli pripadanici iste etničke ili vjerske grupe: da autobusi koji su obezbijeđeni u tu svrhu nijesu bili dio utvrđenih operacija za nasilno premještanje stanovnika, već su zapravo obezbijeđeni na humanitarnom osnovu da bi omogućili izlaz u zone bez borbenih dejstava iz onih u kojima se više nijesu osjećali sigurnim. .... SRS je težila cilju Velike Srbije, koji je trebalo da uključi sve Srbe, bez obzira da li su bili pravoslavne, katoličke ili muslimanske vjere ...Postoji razumna mogućnost da je slanje dobrovoljaca bilo u cilju zaštite Srba."
Autobusi nijesu slani kao dio programa etničkog čišćenja? Svi su bili dobrodošli da ostanu? Dobrovoljci su željeli da zaštite Srbe bez činjenja zločina prema bilo kome drugom? To su prijedlozi koji prije razbijaju lakovjernost nego što je podržavaju. Većina u vijeću Tribunala čak sugeriše da su Šešeljevi zapaljivi govori kojima se poziva na uništenje Hrvata:
"Izgovarani u kontekstu konflikta i više su imali za cilj da podignu moral trupama u njegovim kampovima, neko što su bili u funkciji poziva da se niko ne poštedi."
Oslobađajuća presuda bazirana na prilično teško shvatljivom pravnom osnovu, nije ni prilično uznemiravajuća kao neke od ovakvih izjava, koje u suštini prihvataju nasilna preseljenja, progon te podsticanje i organizovanje činjenja ratnih zločina, kao ne - krivičnih djela.
Jednom davno (1996 - 97), bio sam na čelu evropskog obavještajnog i istražnog tima u Stejt Departmentu. Često smo optuživani da krijemo dokaze protiv Šešelja i da nećemo da ih predamo ICTY-u, stoga sam iskoristio moja široka ovlaštenja da uđem u unutrašnjost „svetog mjesta", odnosno sobe sa dosijeima i zatražim fajl. Bio je tanak i nije sadržao ništa osim kratke biografije i press klipinga. Možda je postojao neki drugi fajl na nekom drugom mjestu, ali sumnjam.
Tokom ranih 1990-ih, Šešelj i njegovi sljedbenici bili su najaktivniji u Hrvatskoj i Bosni, a SAD su govorile da nijesu imale svog psa u jugoslovenskim sukobima. Vjerovatno u obavještajne svrhe nijesmo ni pratili Šešelja, ratne zločine, čak ni kako se taj rat razvijao.
Davdeset godina kasnije Šešelj je slobodan. Mogu samo da žalim zbog toga, ali prihvatam i priznam, iako nijesam spreman krenuti dalje.
Iako je denucijacija svih dokaza Tužiteljstva od strane sudije Antonettija jasno željela da spriječi žalbu, nadam se da će je biti. Šešelj ostaje slobodan za sada, ali možda ne zauvijek.
