Autor: Arbana Vidishiqi, prevela: Ena Stevanović
Bivši američki diplomata i šef Internacionalne krizne grupe na Kosovu 2000. godine Louis Sell u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o ruskoj intervenciji na Krimu, reakcijama međunarodne zajednice i navodi ključne razlike između Krima i Kosova.
Sell: Smatram da je to potpuno netačan, štoviše lažan argument. Smatram da analogija sa Kosovom doista ne drži vodu u gotovo svakom pogledu, kako pravno tako i činjenično.
Najvažnija stvar je stupanj progona kojem su građani ovih pomenutih regija izloženi. Međunarodna intervencija na Kosovu je počela 1999.godine, po mom mišljenju prekasno jer je Kosovo već više od deset godina bilo izloženo nasilju Miloševića koji je 1989.godine nasilno i nezakonito potisnuo autonomiju ove pokrajine.
A onda je 1999. godine počela kampanja etničkog čiščenja i genocida kako bi se većinsko albansko stanovništvo protjeralo sa Kosova. Tada i tek tada je intervenirao NATO svojom istinski humanitarnom intervencijom kojom je uspio istjerati srpske snage sa Kosova. Nakon toga NATO nije zauzeo, okupirao ili pripojio Kosovo već je uspostavio Misiju ujedinjenih naroda na Kosovu.
Ništa od toga se nije desilo na Krimu. Stanovnici Krima su živjeli više ili manje prijateljski nakon raspada Sovjetskog saveza. Nije bilo neugodnog ugnjetavanja pa čak ni blažeg oblika ugnjetavanja.
Bilo je par razdoblja kada su različite skupine bile uzmemirene različitim odnosima sa Ukrajinom ili sa Rusijom, što je bilo razriješeno sporazumom između Rusije i Ukrajine. Ruska populacija na Krimu nije bila ni na koji način ugrožena događajima na Krimu. Tvrdnje da su bili ugroženi su čista laž.
Sell: Ahtisaari proces o kojem govorite je još jedna ključna razlika između Krima i Kosova. Nakon što je stabilizirana situacija na Kosovu, nakon što su kreirane institucije samouprave, počeo je međunarodno nadzirani proces pregovora u kojem su sudjelovale sve strane spora. Ništa od toga se nije desilo na Krimu. Ovo je čisto otimanje od strane Rusije.
Ako je Rusija doista zainteresirana i ako doista osjećaju da je ruski narod na Krimu ugrožen, onda bi trebali započeti ovakav proces medijacije na koji usput rečeno poziva Memorandum u Budimpešti iz 1994.godine koji je Rusija potpisala.
Sell: Što se tiče Putina, teško je predvidjeti šta će on uraditi u budućnosti, ali smatram da postoji ta mogućnost. Rusi kontroliraju Krim i čini se da su odlučni da održe taj pseuda referendum. Nakon toga je moguće da bi proces pregovora mogao biti u tijeku, Ukrajinska vlada je rekla da je spremna na to, a SAD i EU se također zalažu za to.
Moguće je da bi se neka vrsta pregovora mogla odnositi na status Krima unutar Ukrajine. Svi susjedi Rusije nakon onoga što je Putin i njegov režim učinio u Gruziji 2008. i nakon ovoga što rade na Krimu moraju razmišljati o implikacijama za njih.
Sell: Važne su dvije stvari. Postoje dva principa: prvi je da je ovo primjer međunarodne agresije i međunarodna zajednica ne može, i zbog principa i zbog prakse za budućnost, stajati po strani, gledati šta se događa i ne činiti ništa.
S druge strane je također bitno ne dopustiti da ovo izmakne kontroli. Niko ne želi da ovo dovede do sukoba, a način da se to izbjegne su pregovori između svh strana. Mnogo je opcija na raspolaganju ako postoji dobra volja na svim stranama.
Sell: Nadam se da nije i mislim da ne mora nužno biti. Hoće li ili neće biti uveliko zavisi od Putinove reakcije.
Bivši američki diplomata i šef Internacionalne krizne grupe na Kosovu 2000. godine Louis Sell u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o ruskoj intervenciji na Krimu, reakcijama međunarodne zajednice i navodi ključne razlike između Krima i Kosova.
RSE: Gospodine Sell, Rusija koristi slučaj Kosova kao opravdanje za svoju intervenciju na Krimu u Ukrajini. Kakvo je Vaše mišljenje o tome? Je li to istina ili lažni argument?
Sell: Smatram da je to potpuno netačan, štoviše lažan argument. Smatram da analogija sa Kosovom doista ne drži vodu u gotovo svakom pogledu, kako pravno tako i činjenično.
Najvažnija stvar je stupanj progona kojem su građani ovih pomenutih regija izloženi. Međunarodna intervencija na Kosovu je počela 1999.godine, po mom mišljenju prekasno jer je Kosovo već više od deset godina bilo izloženo nasilju Miloševića koji je 1989.godine nasilno i nezakonito potisnuo autonomiju ove pokrajine.
A onda je 1999. godine počela kampanja etničkog čiščenja i genocida kako bi se većinsko albansko stanovništvo protjeralo sa Kosova. Tada i tek tada je intervenirao NATO svojom istinski humanitarnom intervencijom kojom je uspio istjerati srpske snage sa Kosova. Nakon toga NATO nije zauzeo, okupirao ili pripojio Kosovo već je uspostavio Misiju ujedinjenih naroda na Kosovu.
Ništa od toga se nije desilo na Krimu. Stanovnici Krima su živjeli više ili manje prijateljski nakon raspada Sovjetskog saveza. Nije bilo neugodnog ugnjetavanja pa čak ni blažeg oblika ugnjetavanja.
Bilo je par razdoblja kada su različite skupine bile uzmemirene različitim odnosima sa Ukrajinom ili sa Rusijom, što je bilo razriješeno sporazumom između Rusije i Ukrajine. Ruska populacija na Krimu nije bila ni na koji način ugrožena događajima na Krimu. Tvrdnje da su bili ugroženi su čista laž.
RSE: Prošlo je devet godina od usvajanja rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1244 kojom je Kosovo proglasilo neovisnost nakon što je zadovoljilo međunarodne kriterije za to i prošlo „proces verifikacije“, da to tako nazovem. Kako vi vidite reakcije Moskve na sve veći međunarodni pritisak da se ne upliće u Krim?
Sell: Ahtisaari proces o kojem govorite je još jedna ključna razlika između Krima i Kosova. Nakon što je stabilizirana situacija na Kosovu, nakon što su kreirane institucije samouprave, počeo je međunarodno nadzirani proces pregovora u kojem su sudjelovale sve strane spora. Ništa od toga se nije desilo na Krimu. Ovo je čisto otimanje od strane Rusije.
Ako je Rusija doista zainteresirana i ako doista osjećaju da je ruski narod na Krimu ugrožen, onda bi trebali započeti ovakav proces medijacije na koji usput rečeno poziva Memorandum u Budimpešti iz 1994.godine koji je Rusija potpisala.
RSE: G.Sell, vi imate veliko iskustvo sa Rusijom i Sovjetskim savezom, nekada ste bili zaposlenik Službe vanjskih poslova. Sada, bez obzira na ogromni međunarodni pritisak, predsjednik Putin ne daje nikakve znakove povlačenja. Također postoji strah da će se ovo proširiti i na druge države u kojima živi ruska populacija. Da li su ti strahovi opravdani?
Sell: Što se tiče Putina, teško je predvidjeti šta će on uraditi u budućnosti, ali smatram da postoji ta mogućnost. Rusi kontroliraju Krim i čini se da su odlučni da održe taj pseuda referendum. Nakon toga je moguće da bi proces pregovora mogao biti u tijeku, Ukrajinska vlada je rekla da je spremna na to, a SAD i EU se također zalažu za to.
Moguće je da bi se neka vrsta pregovora mogla odnositi na status Krima unutar Ukrajine. Svi susjedi Rusije nakon onoga što je Putin i njegov režim učinio u Gruziji 2008. i nakon ovoga što rade na Krimu moraju razmišljati o implikacijama za njih.
RSE: Kakav bi trebao biti odgovor međunarodne zajednice u ovom slučaju nakon referenduma za nezavisnost Krima? Šta još međunarodna zajednica može učiniti?
Sell: Važne su dvije stvari. Postoje dva principa: prvi je da je ovo primjer međunarodne agresije i međunarodna zajednica ne može, i zbog principa i zbog prakse za budućnost, stajati po strani, gledati šta se događa i ne činiti ništa.
S druge strane je također bitno ne dopustiti da ovo izmakne kontroli. Niko ne želi da ovo dovede do sukoba, a način da se to izbjegne su pregovori između svh strana. Mnogo je opcija na raspolaganju ako postoji dobra volja na svim stranama.
RSE: Da li je ovo, po Vašem mišljenju, početak novog Hladnog rata?
Sell: Nadam se da nije i mislim da ne mora nužno biti. Hoće li ili neće biti uveliko zavisi od Putinove reakcije.
