Pišem u ponedjeljak, 29. studenog/novembra. Hm, Dan republike. Ne, neću vas zamarati s onim – te kako je to nekada bilo, te kolinje i zajednička slavlja, te zašto smo se raspali, te tko nas zavadi, te tko je kriv, ili zaslužan – ovisi kako tko gleda na proteklo razdoblje, i tako to.
Samo sam se osvrnula na knjige na svom radnom stolu. Imam običaj čitati ih nekoliko odjednom, onako dijagonalno, pa se vraćam, nekima češće, nekima rjeđe. Skrušeno priznajem da poneke nikada ne dovršim.
Stoje tako, jedne pored drugih. Izdanja iz Zagreba, Beograda, Sarajeva. Beogradske i sarajevske knjige kupila sam na nedavnom sajmu knjiga. Znate li da ne možete iz Zagreba izravno uplatiti knjigu izdanu u Beogradu? Nema platnog prometa. Toliko o obnovljenoj suradnji.
Uzimam ih jednu za drugom. Slavoljub Đukić – Političko groblje, drugo dopunjeno izdanje. Charles Ingrao/Thomas A. Emmert, ur. – Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama. Ivan Lovrenović/Miljenko Jergović – Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata. Drago Hedl – Glavaš. Kronika jedne destrukcije. Ivica Đikić/Davor Krile/Boris Pavelić – Gotovina. Stvarnost i mit. Tomislav Jakić – Nisam zavijao s vukovima. Igor Duda – Pronađeno blagostanje. Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-tih i 1980-tih. Tena Perišin – Televizijske vijesti. Karl Jaspers – Ljudi sudbine. Sokrat, Budha, Konfucije, Isus. I među njima jedina beletristička, Aleksandar Novaković – Vođa. Taj je beogradski književnik dobitnik ovogodišnje nagrade zagrebačkog VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman na jeziku/jezicima oko čijeg se imena sporimo, ali kojega, na sreću, još svi razumijemo.
Sa zadovoljstvom primjećujem da su u samo dva tjedna promovirane čak tri knjige troje nekadašnjih novinara hrvatske redakcije Radija slobodna Europa, Hedla, Jakića i Tene Perišin. A završena je još jedna, Milana Gavrovića. Radilo se, istraživalo, stvaralo.
Kao motto svoje knjige beogradski novinarski veteran Slavoljub Đukić uzeo je riječi norveškog pisca Henrika Wergelanda. „Jao meni koji ne mogu zaboraviti, jao tebi koji si to mogao“.
Te su knjige moj Dan republike.
I komentar na posjet Borisa Tadića Hrvatskoj.
Uzimam novine, pregledavam internet. Svijet potresaju netom objavljeni dokumenti WikiLeaksa, zabrinutost za sudbinu eura. Mene više uznemiruju rezultati referenduma u Švicarskoj o automatskom izgonu osuđenih stranaca i odbijanju povećanja poreza za bogate.
A, naša mala provincijalna štampa/tisak posjet Borisa Tadića Hrvatskoj nastavlja pratiti u maniri Red carpeta. Pa tako iz novina koje pretendiraju biti glavne opinionmaker novine u Hrvata saznajemo da se susret Severine s Tadićem i Josipovićem može usporediti s onim Marilyn Monroe i braće Kennedy!
Estradizacija toga posjeta i njegovo tretiranje kao glamuroznog društvenog događaja, na kojoj inzistiraju mediji čiji su prvi ljudi profiteri ratnog novinarstva i istinski, nepatvoreni „kovači rata“, u funkciji je učvršćivanja kulture nametnutog zaborava.
Odjednom kao vrući zagovornici pomirenja, suradnje i nove hrvatsko-srpske entente cordiale postaju osobe koje bi u sređenim društvima bile na potjernicama, na obje strane.
Ostavimo se dosadnog moraliziranja, prihvatimo se biznisa i zanimljivih tipova, poručuje se.
Pa ćemo tako stranice i stranice posvetiti raskošnom beogradskom noćnom životu i „kraljici Ceci“, tepat ćemo Beogradu „Begić“, ali ćemo pažljivo izbjeći pisati o tužbi obitelji ubijenog srbijanskog premijera Đinđića, čiji tragovi vode prema aktualnom srpskom establišmentu. Nećemo previše opterećivati čitateljstvo niti otetim srpskim stanovima.
Tu dolazimo na pitanje koje je već davno postavljeno, ne samo na ovim prostorima, nakon ratova i sukoba – mogu li potstrekači ratova biti pomiritelji, mogu li palikuće biti vatrogasci?
Mogu li potstrekači ratova biti pomiritelji, mogu li palikuće biti vatrogasci?
Pokazuje se da je to moguće, ali o kakvom je pomirenju riječ?
O pomirenju elita koje učvršćuju svoju društvenu, političku i ekonomsku moć. Opranim novcem i opranom savješću one su same sebi udijelile indulgenciju, opći oprost.
Da ne bude zabune. Posjet Borisa Tadića Hrvatskoj bio je uspješan i važan politički događaj.
Sa zrnom soli treba promatrati što će se zbivati s glavnim temama.
Saniranje ratnih posljedica i nesmiljeni progon zločinaca ostaje prioritetna tema. Boris Tadić donio je u Vukovar kopije dijela dokumentacije o stradalima. Original je u Beogradu. Dakle, srpski ratni plijen. Treba li rječitijeg dokaza o odgovornosti?
Obećao je dokumentaciju o pritvorenicima u logorima u Srbiji i o grobovima. Dakle, bilo ih je. Treba ga držati za riječ. U Hrvatskoj se izbjegava govoriti da ima i oko 1.000 srpskih neidentificiranih žrtava. I to treba riješiti.
Donatorska konferencija za rješavanje stambenog pitanja izbjeglica, nositelja nekadašnjih stanarskih prava? Načelno dobro rješenje, i sama sam se prije mjesec-dva na ovim stranicama založila da to mučno pitanje treba riješiti. Što je konkretno dogovoreno? Tiče li se to samo srpskih iz Hrvatske, što je s ostalima? Ili to Srbija i Hrvatska nešto rješavaju u ime drugih? Iz priloga kolege Zebića doznajemo koliko je složena ta tema i koliko je daleka i teška realizacija.
Ali i načelni dogovor je nešto.
Tek kad se pošteno saniraju ratni repovi, moći će se neopterećeno dalje.
Na zagrebačkom Red carpetu u počast Borisu Tadiću našli su se zajedno Aleksandar Tijanić, Hloverka Novak-Srzić, Nino Pavić, Denis Kuljiš i, na primjer, istinski uglednici i mirotvorci, Predrag Matvejević i Zoran Pusić, ljudi koji su dobivali batine i bili proganjani. Pogodite od koga.
