Usuglašena Rezolucija EU i Srbije o Kosovu pozdravljena je u svijetu. Govori se i o konačnom kraju rata na Balkanu. Istodobno, u Bosni i Hercegovini čuju se izjave koje izravno iskopavaju ratne sjekire.
Vrijeme je predizborne kampanje i užarene retorike.
Svijet je djelovao u Srbiji, hoće li i u Bosni i Hercegovini?
Rezolucijom UN-a o Kosovu završen je proces koji je otpočeo davno. Srbija je izgubila Kosovo najprije ratom i nasiljem, potom i pravno - neuspjelim pokušajem da proglašenje nezavisnosti Kosova obori na Međunarodnom sudu. Na koncu, izgubila ga je i politički, rezolucijom koju je prihvatio cijeli svijet i u čijem je sastavljanju i sama sudjelovala.
Bila je na to prisiljena, svaka druga odluka ostavila bi je u ćorsokaku.
Dijalog koji rezolucija predviđa više nije o državno-statusnim pitanjima, već o životnim pitanjima građana. To je svakom političkom realistu jasno.
Reakcije u samoj Srbiji su očekivane. Ima mnogo „patriotske“ kuknjave i zazivanja smaka svijeta, lamentacija o izdaji i slično, ima i ubojitih podsjećanja „jesmo li vam govorili“ s građansko-civilne scene, ali nismo vidjeli mase na ulicama, paljenje ambasada i slično.
Unutarnjepolitičko pitanje je kakve će to posljedice ostaviti na odnose političkih snaga u Srbiji, na društvenu klimu, na međunacionalne odnose i razvoj demokracije.
Ono što se tiče svih, a ponajprije susjeda, su živi dokazi da Beograd i Priština prihvaćaju rezoluciju onakvu kakva jest i u cijelosti, a ne s figom u džepu i doista počnu konstruktivni dijalog pod okriljem EU.
U tom procesu važna je podrška susjeda a ne likovanje ili tutorstvo. Hrvatska ju je iskazala čestitkom predsjednika Ive Josipovića vodstvu Srbije i zalaganjem za pronalaženjem modela suživota Srbije i Kosova. Kultura kompromisa je temelj evropskog načina razmišljanja, a politika „sve ili ništa“ je smrtonosna politika, kaže Josipović.
Poruke iz Bruxellesa - Hrvatsku dijele „zadnji metri“ od ulaska u EU, a Srbiji i preostalim zemljama regije je put otvoren - ohrabrujuće su poruke.
Na Srbiji je da pokaže je li pristanak na kompromisnu rezoluciju kozmetički ustupak, povlačenje pred pritiskom u iznudici, ili će doista promijeniti politiku i otvoriti novu stranicu.
Možda je patetično zazivanje De Gaulla, ali ona srpska garnitura koja prizna realnost i okrene se budućnosti otvorit će perspektivu vlastitoj zemlji.
Svijetu je svejedno. Ako Boris Tadić to ne bude u stanju, prihvatit će onoga tko bude.
Loše bi bilo da se političke elite u Srbiji nastave iscrpljivati u dokazivanju da nisu izdajnici i pokušaju kompenzirati svoj navodni „manjak patriotizma“ uBosni i Hercegovini.
Jer bi se pokazalo da ništa nije gotovo i da su ratni bubnjevi samo privremeno utihnuli.
To je također pitanje koje se tiče svih. I susjeda i međunarodne zajednice, što god to značilo.
U Bosni i Hercegovini je predizborno vrijeme, vrijeme ostrašćenih govora, realnih i nerealnih obećanja, svakakvih kalambura. U svijetu je uobičajeno da se pola od toga poslije baci u vodu i krene dalje.
U Bosni i Hercegovini postoji realna mogućnost da izbori okamene nepovoljno stanje, ili čak da pozitivine političke procese vrate natrag. Tu je odgovornost svijeta velika jer se iz raznih razloga pravi da ne vidi da je jedan od tih instrumenata nestabilnosti i sam ugradio.
Riječ je, naravno, o Daytonskom sporazumu i svemu što je poslije njega nastupilo. Nije promijenjen, nije dorađen; svatko iz svoje busije primjenjuje iz njega ono što mu odgovara u očuvanju vlastitih pozicija.
Priroda političkog poretka, uspostavljenog Daytonom, generira etničku distancu i dalje je proizvodi, konstatirao je nedavno za Radio Slobodna Europa profesor Nerzuk Ćurak.
Može li zemlja utemeljena na dejtonskom provizoriju preživjeti toliku količinu strasti?
Neprikosnoveni lider jednog njezinog dijela, Milorad Dodik, ovih dana ponavlja da genocida u Srebrenici nije bilo, i to usred Srebrenice, da su Bošnjaci sami otišli. Govori na mitinzima da je došlo vrijeme „mirnog razlaza“ a o referendumu o odcjepljenu odlučit će „kada dođe vrijeme“ on osobno.Republika Srpska je „trajna kategorija“ i nije sporna, već je sporna Bosna i Hercegovina, govori Dodik.
Srpski nacionalistički mesije Dobrica Ćosić i Matija Bećković dali su otvorenu izbornu podršku Dodiku. Ćosić ga smatra čuvarom srpskog dostojanstva i poziva na otpor protiv „markalizacije i srebrenizacije BiH“. Još jedno negiranje genocida. Bećković ga ohrabruje u naumu da se odupre svemu što svijet od njega traži – „što hoće oni, Dodik to neće, i neka neće“ – i mitologizira Republiku Srpsku kao planetarni događaj koji pod svaku cijenu treba sačuvati i obraniti. I također cinično negira ratne zločine – prijatelj mu je, kaže, preživio cijelo vrijeme rata u Sarajevu jer je bježao od kamera, tamo gdje su se pojavile kamere, poslije je bilo i krvi.
Ovako danas ne govori službeni Beograd, ali se i ne distancira od Dodikovih eskapada. A „očevi nacije“ su ionako Tadićeva preteška sjena.
SAD i EU olakšale su Srbiji i stvorili pretpostavke da izađe iz kosovskog začaranog kruga i zakorači prema naprijed. Pri tome se ne može namirivati u Bosni i Hercegovini. Kao ni Hrvatska. Ova potonja je to, nakon mnogo lutanja, čini se, shvatila.
Sa sadašnjim političkim elitama, koje su dijelom produkt nesavršenog Daytona, Bosna i Hercegovina ne funkcionira.
SAD i EU utoliko su dužnici Bosne i Hercegovine.
Baš kao što su se uključili u srpsko-kosovski čvor, zbog svog interesa i zbog opće stabilnosti, bio bi poželjan i konstruktivniji angažman oko BiH.
Jer će inače na zgarištu ostati palikuća koji je trošnu kuću potpalio i onda slavodobitno ustvrdio: Jesam li vam rekao da ona ne može opstati?
Vrijeme je predizborne kampanje i užarene retorike.
Svijet je djelovao u Srbiji, hoće li i u Bosni i Hercegovini?
Rezolucijom UN-a o Kosovu završen je proces koji je otpočeo davno. Srbija je izgubila Kosovo najprije ratom i nasiljem, potom i pravno - neuspjelim pokušajem da proglašenje nezavisnosti Kosova obori na Međunarodnom sudu. Na koncu, izgubila ga je i politički, rezolucijom koju je prihvatio cijeli svijet i u čijem je sastavljanju i sama sudjelovala.
Bila je na to prisiljena, svaka druga odluka ostavila bi je u ćorsokaku.
Poruke iz Bruxellesa - Hrvatsku dijele „zadnji metri“ od ulaska u EU, a Srbiji i preostalim zemljama regije je put otvoren - ohrabrujuće su poruke.
Dijalog koji rezolucija predviđa više nije o državno-statusnim pitanjima, već o životnim pitanjima građana. To je svakom političkom realistu jasno.
Reakcije u samoj Srbiji su očekivane. Ima mnogo „patriotske“ kuknjave i zazivanja smaka svijeta, lamentacija o izdaji i slično, ima i ubojitih podsjećanja „jesmo li vam govorili“ s građansko-civilne scene, ali nismo vidjeli mase na ulicama, paljenje ambasada i slično.
Unutarnjepolitičko pitanje je kakve će to posljedice ostaviti na odnose političkih snaga u Srbiji, na društvenu klimu, na međunacionalne odnose i razvoj demokracije.
Ono što se tiče svih, a ponajprije susjeda, su živi dokazi da Beograd i Priština prihvaćaju rezoluciju onakvu kakva jest i u cijelosti, a ne s figom u džepu i doista počnu konstruktivni dijalog pod okriljem EU.
U tom procesu važna je podrška susjeda a ne likovanje ili tutorstvo. Hrvatska ju je iskazala čestitkom predsjednika Ive Josipovića vodstvu Srbije i zalaganjem za pronalaženjem modela suživota Srbije i Kosova. Kultura kompromisa je temelj evropskog načina razmišljanja, a politika „sve ili ništa“ je smrtonosna politika, kaže Josipović.
Poruke iz Bruxellesa - Hrvatsku dijele „zadnji metri“ od ulaska u EU, a Srbiji i preostalim zemljama regije je put otvoren - ohrabrujuće su poruke.
Na Srbiji je da pokaže je li pristanak na kompromisnu rezoluciju kozmetički ustupak, povlačenje pred pritiskom u iznudici, ili će doista promijeniti politiku i otvoriti novu stranicu.
Možda je patetično zazivanje De Gaulla, ali ona srpska garnitura koja prizna realnost i okrene se budućnosti otvorit će perspektivu vlastitoj zemlji.
Svijetu je svejedno. Ako Boris Tadić to ne bude u stanju, prihvatit će onoga tko bude.
Loše bi bilo da se političke elite u Srbiji nastave iscrpljivati u dokazivanju da nisu izdajnici i pokušaju kompenzirati svoj navodni „manjak patriotizma“ u
U Bosni i Hercegovini je predizborno vrijeme, vrijeme ostrašćenih govora, realnih i nerealnih obećanja, svakakvih kalambura. U svijetu je uobičajeno da se pola od toga poslije baci u vodu i krene dalje.
Jer bi se pokazalo da ništa nije gotovo i da su ratni bubnjevi samo privremeno utihnuli.
To je također pitanje koje se tiče svih. I susjeda i međunarodne zajednice, što god to značilo.
U Bosni i Hercegovini je predizborno vrijeme, vrijeme ostrašćenih govora, realnih i nerealnih obećanja, svakakvih kalambura. U svijetu je uobičajeno da se pola od toga poslije baci u vodu i krene dalje.
U Bosni i Hercegovini postoji realna mogućnost da izbori okamene nepovoljno stanje, ili čak da pozitivine političke procese vrate natrag. Tu je odgovornost svijeta velika jer se iz raznih razloga pravi da ne vidi da je jedan od tih instrumenata nestabilnosti i sam ugradio.
Riječ je, naravno, o Daytonskom sporazumu i svemu što je poslije njega nastupilo. Nije promijenjen, nije dorađen; svatko iz svoje busije primjenjuje iz njega ono što mu odgovara u očuvanju vlastitih pozicija.
Priroda političkog poretka, uspostavljenog Daytonom, generira etničku distancu i dalje je proizvodi, konstatirao je nedavno za Radio Slobodna Europa profesor Nerzuk Ćurak.
Može li zemlja utemeljena na dejtonskom provizoriju preživjeti toliku količinu strasti?
Neprikosnoveni lider jednog njezinog dijela, Milorad Dodik, ovih dana ponavlja da genocida u Srebrenici nije bilo, i to usred Srebrenice, da su Bošnjaci sami otišli. Govori na mitinzima da je došlo vrijeme „mirnog razlaza“ a o referendumu o odcjepljenu odlučit će „kada dođe vrijeme“ on osobno.
Sa sadašnjim političkim elitama, koje su dijelom produkt nesavršenog Daytona, Bosna i Hercegovina ne funkcionira.
SAD i EU utoliko su dužnici Bosne i Hercegovine.
Srpski nacionalistički mesije Dobrica Ćosić i Matija Bećković dali su otvorenu izbornu podršku Dodiku. Ćosić ga smatra čuvarom srpskog dostojanstva i poziva na otpor protiv „markalizacije i srebrenizacije BiH“. Još jedno negiranje genocida. Bećković ga ohrabruje u naumu da se odupre svemu što svijet od njega traži – „što hoće oni, Dodik to neće, i neka neće“ – i mitologizira Republiku Srpsku kao planetarni događaj koji pod svaku cijenu treba sačuvati i obraniti. I također cinično negira ratne zločine – prijatelj mu je, kaže, preživio cijelo vrijeme rata u Sarajevu jer je bježao od kamera, tamo gdje su se pojavile kamere, poslije je bilo i krvi.
Ovako danas ne govori službeni Beograd, ali se i ne distancira od Dodikovih eskapada. A „očevi nacije“ su ionako Tadićeva preteška sjena.
SAD i EU olakšale su Srbiji i stvorili pretpostavke da izađe iz kosovskog začaranog kruga i zakorači prema naprijed. Pri tome se ne može namirivati u Bosni i Hercegovini. Kao ni Hrvatska. Ova potonja je to, nakon mnogo lutanja, čini se, shvatila.
Sa sadašnjim političkim elitama, koje su dijelom produkt nesavršenog Daytona, Bosna i Hercegovina ne funkcionira.
SAD i EU utoliko su dužnici Bosne i Hercegovine.
Baš kao što su se uključili u srpsko-kosovski čvor, zbog svog interesa i zbog opće stabilnosti, bio bi poželjan i konstruktivniji angažman oko BiH.
Jer će inače na zgarištu ostati palikuća koji je trošnu kuću potpalio i onda slavodobitno ustvrdio: Jesam li vam rekao da ona ne može opstati?
