Nema komotnijeg posla za novinara nego opisivati ekonomsku situaciju u svojoj zemlji. Što god napišeš, naći ćeš potvrdu u stvarnosti.
Eto, vaša novinarka ni u snu nije sanjala da može ikada potpisati stavove stranke koja se zove Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević. U nedavnoj izjavi te male parlamentarne stranke čvrste hrvatske desnice stoji – recesija se pogoršava, industrijska proizvodnja pada, očekuje se pad BDP-a za oko 2 posto i značajni rast nezaposlenosti, suša ugrožava poljoprivredu, cijene hrane narast će za 10-15 posto. Reforme u javnom i državnom sektoru kasne, nikakvih ozbiljnih investicija nema, osobito privatnih. Raste javni i vanjski dug države te nelikvidnost. Poduzetnička klima je sve lošija. Prijeti pad kreditnog rejtinga. Poziv MMF-u i dodatno rezanje plaća i mirovina je pred vratima. Hrvatskoj prijeti grčki sindrom.
Radi se se o čistoj empiriji, općem mjestu u opisu trenutačne situacije i svatko je može potpisati.
Ljeto je, turistička sezona ne jenjava, Hrvatska je prepuna gostiju. Uz kraljeve, prinčeve, tajkune i bogataše, u Hrvatskoj ljetuju i stotine tisuća turista prosječnoga džepa, mnogi među njima su iz najbližeg susjedstva, iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije. U susretu sa svojim gostima ili rodbinom i prijateljima, osobito iz ove dvije potonje države, hrvatski domaćini često čuju pitanje – pa što se vi žalite, nemate pojma kako je kod nas. Vi ste svjetlosnu godinu ispred. Neki im odgovaraju – počekajte, vidjet ćete.
Hrvatska je nedvojbeno u tzv. političkom procesu ispred mnogih svojih susjeda, jednako i po standardu građana. Ali sistemski i razvojni problemi koji su je sustigli su poput Mount Everesta.
Vratimo se pravašima, s čijim se opisom situacije nije teško složiti. Što oni predlažu šefu države? Formiranje tzv. tehničke vlade najboljih stručnjaka kako bi se izbjegla katastrofa.
Sličnih glasova ima i u poslovnim krugovima, te ponekim medijima. Neki zazivaju i veliku koaliciju sadašnje vladajuće većine i oporbenog HDZ-a.
To je već tema oko koje bi se teško postigao konsenzus. I točka gdje prestaje komotno novinarsko nabrajanja nevolja.
Činjenica je da su Grčka i Italija posegnule za takvim rješenjem, svakako pod pritiskom Europske unije. U Grčkoj su u međuvremenu održani i izbori. Državne financije su kolabirale, vlade nisu bile u stanju izvršiti drastične rezove, ogroman novac evropskih banaka bio je ugrožen. Još neke evropske zemlje, a da i nisu uvele tako drastične mjere kao što je prepuštanje izborne volje građana „ekspertima“, praktički djeluju po diktatu kreditora. Nije još jasno je li im to pomoglo ili nije.
Grčki i talijanski recept teško se može primijeniti u Hrvatskoj. Ekonomski razlozi nisu isti, politički ambijent je bitno drugačiji. Visoka integriranost Zapadne Europe, ekonomska, financijska i politička, takva je da se ne može olako uspoređivati s tranzicijskom državom poput Hrvatske. „Tehničke“ vlade na Zapadu svakako nisu doprinos demokraciji. Ali, demokratske institucije žive i s takvim vladama, imaju tradiciju i instrumente djelovanja. U državi poput Hrvatske, s fragilnim institucijama, svojevrsna suspenzija demokracije, a to jesu tehničke vlade, bila bi korak natrag.
Vlada Zorana Milanovića nema kuda nego pokušati pronaći izlaske. Legitimitet ima, podrška joj je zadovoljavajuća. Njezin je problem što ne okuplja najbolje resurse koje Hrvatska ima, što ih ne povezuje i ne usklađuje. Politička vlada ne znači vladu birokrata, nego kompetentnu vladu koja zna donositi odluke, na osnovu najboljih ekspertiza. To znači i stati iza takvih odluka. Znači stvarati zakonodavni i institucionalni okvir za razvoj, znači sposobnost postizanja šireg socijalnog i političkog konsenzusa za teške odluke.
Polako istječe vrijeme koje ova Vlada ima raspolaganju za donošenje najtežih odluka. Sada su praktički svi trendovi negativni, ali toliki je teret lošeg nasljeđa prethodnika, da ovu Vladu to još ne ugrožava. Najavljena jesenska rijeka nezaposlenih i vrtoglavi rast cijena mogli bi uskoro zakucati na vrata kao socijalna bomba. U prvoj godini mandata svakoj je vladi manevarski prostor najveći.
Predati vladu ekspertima, u konkretnoj situaciji, znači predati je lobijima, ekonomskim i političkim. Hrvatskoj treba dobra, a ne tehnička vlada.
Eto, vaša novinarka ni u snu nije sanjala da može ikada potpisati stavove stranke koja se zove Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević. U nedavnoj izjavi te male parlamentarne stranke čvrste hrvatske desnice stoji – recesija se pogoršava, industrijska proizvodnja pada, očekuje se pad BDP-a za oko 2 posto i značajni rast nezaposlenosti, suša ugrožava poljoprivredu, cijene hrane narast će za 10-15 posto. Reforme u javnom i državnom sektoru kasne, nikakvih ozbiljnih investicija nema, osobito privatnih. Raste javni i vanjski dug države te nelikvidnost. Poduzetnička klima je sve lošija. Prijeti pad kreditnog rejtinga. Poziv MMF-u i dodatno rezanje plaća i mirovina je pred vratima. Hrvatskoj prijeti grčki sindrom.
Radi se se o čistoj empiriji, općem mjestu u opisu trenutačne situacije i svatko je može potpisati.
Ljeto je, turistička sezona ne jenjava, Hrvatska je prepuna gostiju. Uz kraljeve, prinčeve, tajkune i bogataše, u Hrvatskoj ljetuju i stotine tisuća turista prosječnoga džepa, mnogi među njima su iz najbližeg susjedstva, iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije. U susretu sa svojim gostima ili rodbinom i prijateljima, osobito iz ove dvije potonje države, hrvatski domaćini često čuju pitanje – pa što se vi žalite, nemate pojma kako je kod nas. Vi ste svjetlosnu godinu ispred. Neki im odgovaraju – počekajte, vidjet ćete.
Hrvatska je nedvojbeno u tzv. političkom procesu ispred mnogih svojih susjeda, jednako i po standardu građana. Ali sistemski i razvojni problemi koji su je sustigli su poput Mount Everesta.
Vratimo se pravašima, s čijim se opisom situacije nije teško složiti. Što oni predlažu šefu države? Formiranje tzv. tehničke vlade najboljih stručnjaka kako bi se izbjegla katastrofa.
Sličnih glasova ima i u poslovnim krugovima, te ponekim medijima. Neki zazivaju i veliku koaliciju sadašnje vladajuće većine i oporbenog HDZ-a.
To je već tema oko koje bi se teško postigao konsenzus. I točka gdje prestaje komotno novinarsko nabrajanja nevolja.
Činjenica je da su Grčka i Italija posegnule za takvim rješenjem, svakako pod pritiskom Europske unije. U Grčkoj su u međuvremenu održani i izbori. Državne financije su kolabirale, vlade nisu bile u stanju izvršiti drastične rezove, ogroman novac evropskih banaka bio je ugrožen. Još neke evropske zemlje, a da i nisu uvele tako drastične mjere kao što je prepuštanje izborne volje građana „ekspertima“, praktički djeluju po diktatu kreditora. Nije još jasno je li im to pomoglo ili nije.
Grčki i talijanski recept teško se može primijeniti u Hrvatskoj. Ekonomski razlozi nisu isti, politički ambijent je bitno drugačiji. Visoka integriranost Zapadne Europe, ekonomska, financijska i politička, takva je da se ne može olako uspoređivati s tranzicijskom državom poput Hrvatske. „Tehničke“ vlade na Zapadu svakako nisu doprinos demokraciji. Ali, demokratske institucije žive i s takvim vladama, imaju tradiciju i instrumente djelovanja. U državi poput Hrvatske, s fragilnim institucijama, svojevrsna suspenzija demokracije, a to jesu tehničke vlade, bila bi korak natrag.
Vlada Zorana Milanovića nema kuda nego pokušati pronaći izlaske. Legitimitet ima, podrška joj je zadovoljavajuća. Njezin je problem što ne okuplja najbolje resurse koje Hrvatska ima, što ih ne povezuje i ne usklađuje. Politička vlada ne znači vladu birokrata, nego kompetentnu vladu koja zna donositi odluke, na osnovu najboljih ekspertiza. To znači i stati iza takvih odluka. Znači stvarati zakonodavni i institucionalni okvir za razvoj, znači sposobnost postizanja šireg socijalnog i političkog konsenzusa za teške odluke.
Polako istječe vrijeme koje ova Vlada ima raspolaganju za donošenje najtežih odluka. Sada su praktički svi trendovi negativni, ali toliki je teret lošeg nasljeđa prethodnika, da ovu Vladu to još ne ugrožava. Najavljena jesenska rijeka nezaposlenih i vrtoglavi rast cijena mogli bi uskoro zakucati na vrata kao socijalna bomba. U prvoj godini mandata svakoj je vladi manevarski prostor najveći.
Predati vladu ekspertima, u konkretnoj situaciji, znači predati je lobijima, ekonomskim i političkim. Hrvatskoj treba dobra, a ne tehnička vlada.