Ne, neću pisati o pjesmama Zvonka Bogdana, već o ljevici u Hrvatskoj - iako bi ova prva tema bila blagorodnija za mentalno zdravlje.
U Hrvatskoj je na vlasti lijevo-liberalna koalicija, njezin dojučerašnji predsjednik, kao i prethodni u dva mandata, iz toga su svjetonazorskog kruga. Ivo Josipović je za dlaku izgubio drugi mandat.
Političke, akademske, medijske, umjetničke, kao i slobode okupljanja i slobode izražavanja mišljenja takve su da se, načelno, može ustvrditi da su i lijeve ideje ravnopravno zastupljene na javnoj sceni.
Ipak, teško je naći osobu koja se deklarira ljevičarom a da je zadovoljna današnjom pozicijom ljevice u Hrvatskoj.
Štoviše, kod ljevičara vlada prava depresija.
Više je razloga takvom stanju. Spomenimo samo neke najvažnije.
Prvi bih nazvala raskorjenjivanjem. Lijeva tradicija u Hrvatskoj je bogata, puna je epohalnih dostignuća, prije svega na ekonomskom, socijalnom i kulturnom planu, potom i u oblasti nacionalnog i državnog oslobođenja. Bilo je i mnogo padova, prije svega u setu ljudskih prava. Ta je baština zbrisana, a da nije izvršena prava revalorizacija, prihvaćeno što je bilo dobro, odbačeno što je bilo loše.
Opredjeljenje za promjenama političkog sustava, prije svega za uvođenje višestranačja prije 25 godina, među ljevičarima je bilo masovno rasprostranjeno. Dogmatski i staljinistički otpori poraženi su još u okviru bivšeg sustava.
Baštinici bivšeg Saveza komunista, Socijaldemokratska partija Hrvatske, radikalno je raskrstila sa svojim naslijeđem. Sad je to stranka bliža liberalnoj nego lijevoj poziciji. Uostalom, njezin se aktualni lider Zoran Milanović osobno deklarira kao liberal. Pravo je svake stranke odabrati svoju ideološku platformu i politički program. Jedino nije fer lažno se predstavljati.
Poklonici i birači SDP-a vjerniji su lijevoj tradiciji od vodstva i zbog toga sve nezadovoljniji. Kada se tome doda loš rezultat trenutačne Milanovićeve Vlade, osipanje biračke potpore postaje logično.
Drugi je razlog oseke ljevice širi od unutarnjeg hrvatskog. Evropska je ljevica ostala u zrakopraznom prostoru.
Nakon pada Berlinskog zida i sovjetskog tipa socijalizma sve je učinjeno da propadne i projekt socijalizma, izvorni produkt zapadnoevropskog mišljenja.
Socijalna država je kolabirala. Evropska je ljevica - socijaldemokrati i socijalisti, ali i komunisti u najrazvijenijim zemljama - značajno pridonijela uravnoteženom razvoju svojih zemalja.
Kapitalizam Zapadne Evrope uspješno je u dugom razdoblju povezao tržišnu privredu i socijalnu stabilnost i, istovremeno, jasno držao distancu od sovjetskog modela.
Ostavši bez ''prirodnog protivnika'', kapitalizam je progutao i dotadašnjeg nevoljenog ali korisnog saveznika - institucionalnu evropsku ljevicu. Ona se do danas nije oporavila, već kaska i slijedi globalnu kapitalističku matricu.
Hrvatski socijaldemokrati dio su te slike. Jedina ozbiljna nova ljevica koja se rodila u jeku globalne bankarske krize nastala je izvan institucionalnih stranaka, od Španjolske do Grčke. Hrvatska tu nema pandana, jer novi pokreti-stranke koji jesu stvoreni (Orah i Živi zid) daleko su od globalnog promišljanja zbilje.
I treći među glavnim razlozima oseke ljevice je agresivni prodor nacionalističke desnice na koji nije nađen odgovor. K tome, u Hrvatskoj je on povezan s ustaškim naslijeđem, što ga čini još zloćudnijim.
Evo, dok pišem ovaj tekst čitam najnoviju izjavu glavnog urednika Glasa koncila Ivana Miklenića povodom UEFA-ine odluke da se nogometna utakmica Hrvatska-Italija igra bez publike zbog opetovanih rasisitičkih (čitaj ustaških) ispada.
Taj neformalni glasnogovornik Kaptola ni jednom riječju nije osudio gromoglasne povike ''Za dom spremni'', već je izjavio da je riječ o petokolonašima koji plaćenim provokatorima ruše hrvatsku nogometnu reprezentaciju (''jednu od najboljih hrvatskih institucija''). To je samo najnoviji od tisuća primjera povijesnog sljepila i nepatvorenog ustaškog resentimana.
Obje lijeve vlade nisu našle odgovore na takve provale akata i govora mržnje. Evropska situacija tu ne pomaže. Globalna kriza, osiromašenje, posljedice ratova i terorizma, izbjeglički valovi svugdje su ojačali i ksenofobiju, isključivost, nacionalizam.
Naravno, ima još niz razloga za oseku ljevice u Hrvatskoj, ali držim da su ovi najvažniji.
Na javnoj sceni postoje lijeve ideje, pa i pokreti. Hoće li biti znanja, moći i organizacijskih sposobnosti da se uobliči i neki uvjerljivi politički program, teško je prognozirati.
Donedavni predsjednik Ivo Josipović, nakon izbornog poraza, odlučio se vratiti svojim svjetonazorskim korijenima i najavio je formiranje nove političke stranke lijevog usmjerenja. To je, svakako, obogaćenje hrvatske političke scene, jer je riječ o iskusnom i odmjerenom političaru.
Ali, i Josipović se kreće u ustaljenim vodama institucinalne ljevice, pa je za očekivati da će samo dovesti do daljnjeg osipanja biračkog tijela SDP-a, do prelijevanja već opredijeljenih birača iz jedne stranke u drugu.
Još nijedan politički pokret niti grupacija nije uspio značajnije pokrenuti masu pasivnih nezadovoljnika potencijalno lijevih usmjerenja kojima je do promjene svijeta u kojemu žive - onih koji drže da nisu pokvareni političari, korupcija i organizirani kriminal uzrok svih nevolja u društvu, već posljedica sustava .
