Nekako su se poklopile dvije godišnjice. Prošla je godina dana od potpisivanja pristupnog ugovora Hrvatske s Europskom unijom. Godina je dana i od izbora nove Vlade u Hrvatskoj.
Sada je jasno da je Hrvatska uhvatila posljednji vlak prema EU za dugo razdoblje. Unija se ozbiljno zaljuljala, unutarnju krizu ne rješava, a zemlje potencijalni kandidati, osobito oni u okruženju, više nazaduju nego napreduju.
I kuda uopće ide taj vlak?
Odlučivši se za rješavanje krize tako da glavni teret padne na porezne obveznike, a da se generatori krize – bankarsko-financijski sektor - ostavi nedirnut, Unija je uzdrmala same temelje svoje ideje. Dok ovo pišem njezini čelnici upravo dobivaju Nobelovu nagradu za mir. Nedvojbene su povijesne zasluge Unije za stabilizaciju Evrope, ali u ovom trenutku u Evropi su mirne samo banke. Mir banaka je mir grobalja žrtava njihovih ''kreativnih proizvoda'', hipotekarnih kredita, prenapuhanih balona, rizičnih plasmana, gramzivosti i totalne neodgovornosti. Političari su im držali ljestve. Nema dogovora ni oko budžeta, niti oko političke budućnosti.
Hrvatska se suočila sa svojim položajem periferne države Unije i prije samog ulaska u nju. Događaji u Sloveniji mogu biti otrežnjavajući samo ako se izvuku pravi zaključci.
Razočaravajuće je izbjegavanje ovdašnjih intelektualnih i političkih elita da stvari nazivaju svojim imenom. Ne odmiču se od tumačenja masovih demonstracija u prvom susjedstvu kao nezadovoljstva zbog kontrolnih kamera u Mariboru, ili korumpiranih političara u Ljubljani. U Sloveniji se dogodilo masovno suočavanje sa stvarnošću - uništena je supstanca društva, proizvodnja i briga države za građane, a nije uspostavljen djelotvoran demokratski poredak koji uključuje građane. Hrvatskoj još predstoji suočavanje sa svim posljedicama tranzicije.
Ovdašnje su elite izabrale put ispunjavanja domaćih zadaća iz preostalih desetak područja koje Unija dodatno nadgledava prije okončanja procesa ratifikacije.
Premalo i neambiciozno. Novac iz pretpristupnih i kohezijskih fondova, to je sada izvjesno, neće biti iskorišten, reforme državne uprave i javnog sektora tek su u povojima.
Dostignuće koje je Hrvatska postigla sklapanjem pristupnog ugovora s Evropskom unijom za sada je prije svega u užoj političkoj sferi. Očituje se u stabilnosti međunarodne pozicije i perspektivi koja se u budućnosti otvara. Iz rakursa neposrednog okruženja to nije malo dostignuće. U Hrvatskoj više nema ozbiljne političke snage koja bi – poput, na primjer, u Srbiji – dovela u pitanje sam evropski put zemlje.
Upravo je ta dosegnuta opća građanska svijest zaslužna za relativni politički mir koji vlada u Hrvatskoj.
Ali, to je fragilni mir. Hrvatska je ekonomija u slobodnom padu, nezaposlenost je velika, investicija nema. Pada i potrošnja i kupovna moć građana. Polako se zatvara depresijski krug. Državni proračun koji je upravo donesen, nije strukturalno promijenjen. Dugovi i preuzete obveze jedu njegovu razvojnu supstancu. Sadašnji broj nezaposlenih od oko 350.000 će, prema svim će prognozama, progresivno rasti.
Je li granica od 400 ili 500 tisuća nezaposlenih ona koja će sve nepovratno poremetiti, pa i sadašnju političku stabilnost?
To je noćna mora svih.
Milanovićeva vlada ne pruža odgovor na ta pitanja. Najava investicija javnih poduzeća previše nalikuje na već viđene neuspješne poteze. Strane banke, a one kontroliraju više od 90 posto financijskog kapitala, sustavno povlače novac, pooštravaju kreditne uvjete, a država nije stvorila uvjete za brzi ulazak svježeg novca koji bi se realizirao u novoj proizvodnji, novim radnim mjestima.
Rijeka mladih odlazi iz Hrvatske, osobito obrazovanih.
Vlada je upala i u unutarnje sukobe i trzavice koji joj ruše vjerodostojnost. Evidentno je bila nepripremljena i godina je otišla na pokušaje i pogreške, umjesto na najjače i na najbolnije poteze.
Izostalo je i okupljanje građana na stvaranju općedruštevnog konsenzusa oko neophodnih reformi iz kojih bi bilo vidljivo kako će se one reflektirati na pojedine socijalne grupacije.
Neravnomjernost u podnošenju tereta krize i uvjerenje da najveći teret nose najugroženiji i općenito oni koji je nisu uzrokovali, prevladavajuće je raspoloženje.
Prva godišnjica od uvjerljive izborne pobjede lijevoliberalne koalicije protječe u tjeskobnom raspoloženju.
Paradoksalno, vladina većina nije upitna kao ni opća politička stabilnost.
Vladajući bi morali znati dobro iščitati razloge.
Oni nisu u povjerenju u sadašnju vlast, već u strahu od sutrašnjice.
Ne bi se trebali zavaravati kako nemaju alternative, jer je glavna opozicijska stranka – HDZ – na niskim granama, pod sudskim tužbama i s neartikuliranim vodstvom, te da je sjećanje na njenu lošu ostavštinu još svježe.
Svjedoci smo, i u okruženju, i u svijetu, da građani brzo zaboravljaju i ponekad izabiru i lošija rješenja od postojećih.
Jer nemaju drugi instrument u rukama.
Sada je jasno da je Hrvatska uhvatila posljednji vlak prema EU za dugo razdoblje. Unija se ozbiljno zaljuljala, unutarnju krizu ne rješava, a zemlje potencijalni kandidati, osobito oni u okruženju, više nazaduju nego napreduju.
I kuda uopće ide taj vlak?
Odlučivši se za rješavanje krize tako da glavni teret padne na porezne obveznike, a da se generatori krize – bankarsko-financijski sektor - ostavi nedirnut, Unija je uzdrmala same temelje svoje ideje. Dok ovo pišem njezini čelnici upravo dobivaju Nobelovu nagradu za mir. Nedvojbene su povijesne zasluge Unije za stabilizaciju Evrope, ali u ovom trenutku u Evropi su mirne samo banke. Mir banaka je mir grobalja žrtava njihovih ''kreativnih proizvoda'', hipotekarnih kredita, prenapuhanih balona, rizičnih plasmana, gramzivosti i totalne neodgovornosti. Političari su im držali ljestve. Nema dogovora ni oko budžeta, niti oko političke budućnosti.
Hrvatska se suočila sa svojim položajem periferne države Unije i prije samog ulaska u nju. Događaji u Sloveniji mogu biti otrežnjavajući samo ako se izvuku pravi zaključci.
Razočaravajuće je izbjegavanje ovdašnjih intelektualnih i političkih elita da stvari nazivaju svojim imenom. Ne odmiču se od tumačenja masovih demonstracija u prvom susjedstvu kao nezadovoljstva zbog kontrolnih kamera u Mariboru, ili korumpiranih političara u Ljubljani. U Sloveniji se dogodilo masovno suočavanje sa stvarnošću - uništena je supstanca društva, proizvodnja i briga države za građane, a nije uspostavljen djelotvoran demokratski poredak koji uključuje građane. Hrvatskoj još predstoji suočavanje sa svim posljedicama tranzicije.
Ovdašnje su elite izabrale put ispunjavanja domaćih zadaća iz preostalih desetak područja koje Unija dodatno nadgledava prije okončanja procesa ratifikacije.
Premalo i neambiciozno. Novac iz pretpristupnih i kohezijskih fondova, to je sada izvjesno, neće biti iskorišten, reforme državne uprave i javnog sektora tek su u povojima.
Dostignuće koje je Hrvatska postigla sklapanjem pristupnog ugovora s Evropskom unijom za sada je prije svega u užoj političkoj sferi. Očituje se u stabilnosti međunarodne pozicije i perspektivi koja se u budućnosti otvara. Iz rakursa neposrednog okruženja to nije malo dostignuće. U Hrvatskoj više nema ozbiljne političke snage koja bi – poput, na primjer, u Srbiji – dovela u pitanje sam evropski put zemlje.
Upravo je ta dosegnuta opća građanska svijest zaslužna za relativni politički mir koji vlada u Hrvatskoj.
Ali, to je fragilni mir. Hrvatska je ekonomija u slobodnom padu, nezaposlenost je velika, investicija nema. Pada i potrošnja i kupovna moć građana. Polako se zatvara depresijski krug. Državni proračun koji je upravo donesen, nije strukturalno promijenjen. Dugovi i preuzete obveze jedu njegovu razvojnu supstancu. Sadašnji broj nezaposlenih od oko 350.000 će, prema svim će prognozama, progresivno rasti.
Je li granica od 400 ili 500 tisuća nezaposlenih ona koja će sve nepovratno poremetiti, pa i sadašnju političku stabilnost?
To je noćna mora svih.
Milanovićeva vlada ne pruža odgovor na ta pitanja. Najava investicija javnih poduzeća previše nalikuje na već viđene neuspješne poteze. Strane banke, a one kontroliraju više od 90 posto financijskog kapitala, sustavno povlače novac, pooštravaju kreditne uvjete, a država nije stvorila uvjete za brzi ulazak svježeg novca koji bi se realizirao u novoj proizvodnji, novim radnim mjestima.
Rijeka mladih odlazi iz Hrvatske, osobito obrazovanih.
Vlada je upala i u unutarnje sukobe i trzavice koji joj ruše vjerodostojnost. Evidentno je bila nepripremljena i godina je otišla na pokušaje i pogreške, umjesto na najjače i na najbolnije poteze.
Izostalo je i okupljanje građana na stvaranju općedruštevnog konsenzusa oko neophodnih reformi iz kojih bi bilo vidljivo kako će se one reflektirati na pojedine socijalne grupacije.
Neravnomjernost u podnošenju tereta krize i uvjerenje da najveći teret nose najugroženiji i općenito oni koji je nisu uzrokovali, prevladavajuće je raspoloženje.
Prva godišnjica od uvjerljive izborne pobjede lijevoliberalne koalicije protječe u tjeskobnom raspoloženju.
Paradoksalno, vladina većina nije upitna kao ni opća politička stabilnost.
Vladajući bi morali znati dobro iščitati razloge.
Oni nisu u povjerenju u sadašnju vlast, već u strahu od sutrašnjice.
Ne bi se trebali zavaravati kako nemaju alternative, jer je glavna opozicijska stranka – HDZ – na niskim granama, pod sudskim tužbama i s neartikuliranim vodstvom, te da je sjećanje na njenu lošu ostavštinu još svježe.
Svjedoci smo, i u okruženju, i u svijetu, da građani brzo zaboravljaju i ponekad izabiru i lošija rješenja od postojećih.
Jer nemaju drugi instrument u rukama.
