Rodni grad zauzima posebno mjesto u osobnoj memoriji. On utječe na formiranje ličnosti, na doživljaj svijeta i ljudi oko sebe. Split je jedno od onih mjesta na koje se ne ostaje ravnodušan, koji ne dopušta distancu, grad koji ostavlja trag. Split je moj rodni grad.
Nekako istodobno u Splitu je uručen otkaz u "Slobodnoj Dalmaciji" novinaru i književniku Borisu Dežuloviću, a na Poljudu je na travnjaku nogometnog stadiona uoči utakmice Hrvatska-Italija osvanula nacistička svastika. Dežulović je, pored tisuća sjajnih tekstova, ispisao i neke ponajbolje u hrvatskom novinarstvu o nogometu, o Hajduku, o navijačima. Zamijetio je mnogo prije drugih zlokobni huk stadionskog fašizma koji je pustio korijenje među mlade, pisao o zaluđenosti ustašama u gradu u kojemu ustaša praktički nije bilo i na tribinama kluba koji je bio partizanski klub. Što bi dala Francuska ili neka druga zemlja da je imala nešto poput Hajduka, pisao je Dežulović, ne bez sjete.
Od prije neki dan Splićani više neće moći čitati Dežulovića. Ostala im je svastika. I zdvojno zgražanje.
U cijeloj Hrvatskoje zgražanje je riječ dana. Svi su zgroženi svastikom s Poljuda. Taj prijeteći simbol zla mnoge je otrijeznio, mnoge uplašio. Ako je netko likovao, skrio se među svoja četiri zida, ili iza anonimnih mrzilačkih komentara na internetu.
Javnost je ujedinjena u osudi besprimjerne sramote koju su Hrvatskoj nanijeli još uvijek anonimni vandali.
Na toj točki – zgražanja i osude – otprilike i prestaje unisonost. Kada se otvorilo pitanje uzroka, posljedica i odgovornosti, isplivala je duboka društvena podijeljenost, nesnalaženje, zapuštenost javnog dijaloga i iznad svega licemjerje političara i nogometnih dužnosnika.
Stadionski fašizam proizvod je politike, prije svega dugovječne vladajuće stranke HDZ-a. Njezino je pokroviteljstvo i izravna povezanost sa čelništvom Nogometnog saveza neupitno, kao i toleriranje i pokrivanje besprizornog nasilništva i korupcije. Gospodari hrvatskog nogometa nisu samo članovi te stranke, oni su njezini financijski donatori. Stadionsko divljanje tumačilo se kao ''huliganstvo'' i svodilo na par stotina neobuzdanih mladića. Izgredi su se prikrivali, umanjivali, relativizirali. U međuvremenu su rasli. Nema susreta reprezentacije a da se iz tisuća grla ne ori sramotni ustaški ''Sieg Heil'' – ''Za dom spremni''. Šefica države nije ga čula, na posljednjoj utakmici atmosfera joj je bila odlična. Nikome od nogometnih dužnosnika nije padalo na pamet prekidanje utakmica. Uostalom, predsjednik Saveza Davor Šuker, svojedobno posjetitelj Pavelićeva groba, posvetio je igru reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Brazilu suspendiranom igraču Jou Šimuniću koji se ''proslavio'' tim povikom na zagrebačkom Maksimiru. Svako ukazivanje na dublje korijene i nedopustivost toleriranja rasističkog i fašističkog skandiranja u HDZ-u je dočekivano kao atak na Hrvatsku, pretjerivanje i zloba onih koji ništa hrvatsko ne podnose. Još jučer su istaknuti HDZ-eovci poklič ''Za dom spremni'', baš poput Joa Šimunića, ili nekih istaknutih sportskih komentatora, proglašavali ''starim hrvatskim pozdravom''. Danas to ne govore. Ali govore da je svastika socijalistički simbol.
HDZ je, pojačano nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo, radikalizirao javni diskurs, učinio nacionalizam ponovno poželjnim ponašanjem. Stadionski izljevi mržnje iščitali su taj taj stav tako kako su iščitali. Kukasti križ je logičan slijed događaja.
HDZ se pridružio općoj osudi epizode sa svastikom uz svoj poznati stav kako osuđuje sve totalitarizme. To je oprobani metod relativiziranja ustaštva. Ustaštvo u Hrvatskoj autohtona je pojava koja je ostavila stotine tisuća leševa i osuđuje se bez raznih ''ali'' i ''ako'' dodataka..
Vladajuća lijevo-liberalna koalicija ponaša se amaterski. Na početku mandata najavljivala je uvođenje reda u nogometnu organizaciju, zakonsko reguliranje niza nedorečenih pitanja, suzbijanje divljaštva. Prvi je resorni ministar bio do naivnosti izravan u pokušaju da se obračuna s nogometnom mafijom i izgorio je. Njegov nasljednik sada izjavljuje da ne vidi odgovornost u Nogometnom savezu. Je li to ista Vlada? Bivši šef države nije išao na utakmice zbog rasizma, ne ide ni aktualni premijer. Šef policije vodi blogerski rat s čelnicima Saveza. Sjajna poruka – vlast je zapravo kapitulirala pred nasiljem, kaska za događajima i ne pada joj napamet da u izbornoj godini nešto ozbiljno pokuša učiniti.
Konkretne posljedice poljudskog čina osjetit će bez sumnje nogometna reprezentacija. Svi čekaju odluku UEFA-e. Nikome u Savezu nije palo na pamet da poduzme i neke svoje mjere. Baš kao i u slučaju Šimunić. A onda će opet krenuti teorije urote, o tome da se moćnu hrvatsku reprezentaciju trebalo eliminirati. Već čitamo kako bi trebalo razmotriti i upletenost radikalnih islamista, Rusa, Srba.
Doista ne znamo tko je iscrtao svastiku na poljudskom travnjaku. Možda je najvjerojatnija teza po kojoj su to učinili zagriženi navijači koji već dulje vrijeme ratuju s vodstvom nogometne organizacije, želeći prije svega njima nanijeti štetu. Možda je sve to opaka pakost. Možda bi ''autori'' izjavili da im fašizam nije ni na kraj pameti.
Ali o tome se ovdje i radi. Takvi ne vide u čemu je problem.
Oni koji su to proizveli sada liju krokodilske suze.
